Saturday, July 28, 2012

Delovi Američkog centa

Sjedinjene Američke Države su u svom Zakonu o kovanom novcu donetom 1792. godine predvideli hiljaditi deo dolara, koji se u pomenutom zakonu zove mill ili mille. U zvaničnom kovanju se ova kovanica nije nikad pojavila, s tim što je kovnica novca u Filadelfiji kovala u periodu od 1793 – 1857 kovanicu od pola centa, vrednosti 5 mila.
Zanimljivo je da je u periodu od 1935 – 1961 dvanaest država (Alabama, Arizona, Kolorado, Ilinois, Kanzas, Luizijana, Misisipi, Misuri, Novi Meksiki, Oklahoma, Juta i Vašington) proizvodili poreske žetone koji su bili delovi centa i nosili su naziv mill. Naime, u tom periodu se porez obračunavao na osnovnu cenu proizvoda, pa je tako recimo porez od 3% na proizvod od 25 centi iznosio tri četvrtine jednog centa ili 75 millsa i pomenute države su smatrale da ne bi bilo fer da se ta suma zaokružuje. Žetoni koji su se proizvodili različiti su u svakoj od pomenutih država, kako po nominalama, tako i po materijalu od kojih su izrađeni. Od materijala su najčešći papir, karton (po meni su to pre bonovi nego žetoni, ali numizmatičari iz Sjedinjenih država i njih svrstavaju u žetone), aluminijum, bakar, cink, mesing i plasstika u raznim bojama.
Ovi žetoni nisu bili široko prihvaćeni od poreskih obveznika iz dva osnovna razloga. Prvi razlog je njihova izuzetno mala vrednost, a drugi, možda još bitniji je to što su važili samo na ogrničenoj teritoriji. Postojali su i primeri da su ovu vrstu žetona izdavale i lokalne samouprave, takože u poreske svrhe. Koliko ove žetone gražani nisu prihvatili, govori i podatak da stanovnici ovih područja i dan danas koriste izraz desetina centa umesto mill.
Vrednost ovih žetona na numizmatičkom tržištu je uglavnom pristupačna, najveći broj se može naći po ceni do jednog dolara. Najređi primerci ne premašuju cifru od 100 dolara.
Poreski žetoni su opisani nekoliko kataloga, a osim klasične literature i neki numizmatički časopisi su objavili kompletan spisak žetona.

Thursday, July 5, 2012

Gospodarica Ana

Kako se približi leto, postavlja se pitanje: koje štivo poneti na godišnji odmor? Svake godine, imam sve više i više obaveza na poslu, i sve manje vremena za literaturu iz oblasti numizmatike i istorije, ali ruku na srce, sam bi sebi bio čudan da na plažu ponesem Enciklopediju srpskog srednjeg veka, ili Novčarstvo srednjevekovne Srbije.
Ove godine sam imao sreću da naletim na roman Zorice Kuburović Gospodarica Ana u izdanju Lagune. Sam po sebi, roman je ljubavni, ali je smešten u vreme koje je deo mog interesovanja  – počeci države Nemanjića. Glavni likovi, dalji rođaci Nemanjića i venecijanske porodice Dandolo su plod mašte autora, ali su u stalnom kontaktu sa istorijskim ličnostima na dvoru Nemanjića i mletačkim duždom. Roman je višeslojan i prati razvitak kako države, tako i crkve, ali i privrede tog doba. Iako knjiga ima oko 600 strana, čita se u jednom dahu, a istorijske ličnosti postepeno ulaze u priču, tako da ih može pratiti čak i laik. Autor je veoma dobro proučio sve istorijske aspekte tog doba, pa je slikovito opisan život kako na srpskom dvoru, tako i u Veneciji, ali i na imanjima vlastele, opisana je i organizacija privrede tog doba, od poljoprivrede do rudarstva na padinama Kopaonika.
Štivo definitivno nije istorijska građa, ali je u svakom slučaju zanimljiv roman za sve ljubitelje ovog perioda.