Saturday, December 29, 2012

Nove vrste srpskog srednjovekovnog novca

Sergija Dimitrijevića u izdanju Srpskog numizmatičkog društva 2005
Srpsko numizmatičko društvo je objavilo delo "Nove vrste srpskog srednjovekovnog novca" Sergija Dimitrijevića 2005. godine, sakupivši na jedno mesto sve radove na ovu temu koju je Sergije objavljivao u časopisu "Starinar".
U produžetku ovog teksta su podnaslovi iz ove knjige, kako bi svi oni koji se bave numizmatikom lakše pronašli literaturu koja im je potrebna.

Glava III (Nova serija novih vrsta srpskog srednjovekovnog novca II, Starinar XVII, 1966, 77-89)
1.       Dinar cara Dušana sa vladarom na konju okrenutim desno. Na naličju Isus sa rudarskim čekićem u desnoj ruci
2.       Trećak kralja Uroša sina Dušanova sa dve figure koje drže dvostruki krst i natpisom R – na licu i Isusom koji sedi na naličju
3.       Dinar kralja Vukašina sa natpisom u redovima. Na naličju Isus u mandorli
4.       Dinar kralja Marka Vukašinovića sa natpisom u redovima koji počinje sa „Blagoverni...“ na licu novca i Isusom koji stoji na naličju
5.       Dinar župana Grope sa natpisom koji sadrži i naziv župana i njegovo ime Andrija. Na naličju Isus stoji
6.       Smanjeni dinar Vuka Brankovića sa feudalcem koji stoji sa zastavom i natpisom koji sadrži pored imena Vuka i ime Isusa. Na naličju Isus sedi
7.       Smanjeni dinar Vuka Brankovića sa natpisom u horizontalnim redovima. Na naličju konj bez jahača
8.       Smanjen dinar Vuka Brankovića sa natpisom u horizontalnim redovima. Na naličju šlem sa Vukovim imenom oko njega
9.       Smanjeni dinar velikaša Jakova sa šlemom i njegovim imenom. Na naličju natpis u redovima sa imenom Vuka Brankovića
10.   Trećak kneza Stefana Lazarevića sa krstom na jednoj strani i glavom Isusa na drugoj

Tuesday, December 18, 2012

Nove vrste srpskog srednjovekovnog novca

Sergija Dimitrijevića u izdanju Srpskog numizmatičkog društva 2005
Srpsko numizmatičko društvo je objavilo delo "Nove vrste srpskog srednjovekovnog novca" Sergija Dimitrijevića 2005. godine, sakupivši na jedno mesto sve radove na ovu temu koju je Sergije objavljivao u časopisu "Starinar".
U produžetku ovog teksta su podnaslovi iz ove knjige, kako bi svi oni koji se bave numizmatikom lakše pronašli literaturu koja im je potrebna.

Glava II (Nova serija novih vrsta srpskog srednjovekovnog novca, Starinar XV-XVI, 1964-1965, 115-143)
1.       Dinar kralja Milutina sa vladarom koji sedi. U desnoj ruci drži uspravljeni mač, a u levoj zastavu. Na naličju kraljica sedi na prestolu i drži krin
2.       Poludinar iz vremena kralja Milutina sa vladarem koji sedi bez natpisa na licu i Isusom koji sedi na naličju
3.       Dinar cara Dušana sa šlemom na kome stoji veliki krin na licu i Isusom koji sedi na naličju
4.       Dinar cara Dušana sa predstavom cara i njegove žene koji drže veliki jednostruki krst i natpisom Elena Stef. Inperator. Na naličju Isus stoji
5.       Dinar carice Jelene, udovice cara Dušana sa caricom koja stoji. Na naličju car Uroš sedi
6.       Dinar kralja Uroša sina Dušanova sa vladarem i njegovom majkom koji stoje i kružnim natpisom VR-EL. Na naličju Isus u mandorli
7.       Dinar cara Uroša sa vladarom koji stoji na licu i Isusom koji sedi na naličju
8.       Dinar Đurđa I Balšića sa horizontalnim višerednim natpisom na licu i Isusom koji sedi na naličju
9.       Poludinar kneza Lazara sa vladarem koji sedi na prestolu i drži mač. Na naličju Isus u mandorli
10.   Poludinar kneza Stefana Lazarevića sa vladarem koji stoji i drži labirum. Na naličju Isus u mandorli
11.   Aspra despota Đurđa Brankovića sa krunisanim vladarom koji stoji i drži uspravljeni mač i kuglu. Na naličju lav
12.   Trećak despota Đurđa Brankovića sa natpisom u jednom redu. Na naličju lav
13.   Aspra grada Smedereva sa lavom Brankovića. Na naličju ima i figura despota Lazara Đurđevića
14.   Aspra rudarskog centra Rudišta sa lavom Brankovića. Na naličju natpis vojvoda Ivaniš
15.   Aspra grada Novog Brda sa lavom okruženim punim ćiriličnim natpisom Novo Brdo. Na naličju naziv i ime Đurđa u tir reda
16.   Folar grada Ulcinja sa tvrđavom na licu i sv. Marijom koja sedi na prestolu sa malim Isusom u naručju na naličju

Sunday, December 16, 2012

Nove vrste srpskog srednjovekovnog novca

Sergija Dimitrijevića u izdanju Srpskog numizmatičkog društva 2005

Srpsko numizmatičko društvo je objavilo delo "Nove vrste srpskog srednjovekovnog novca" Sergija Dimitrijevića 2005. godine, sakupivši na jedno mesto sve radove na ovu temu koju je Sergije objavljivao u časopisu "Starinar".
U produžetku ovog teksta su podnaslovi iz ove knjige, kako bi svi oni koji se bave numizmatikom lakše pronašli literaturu koja im je potrebna.

Glava I (Nove vrste spskog srednjovekovnog novca, Starinar IX-X, 1958-1959, 137-168)

1.       Dinar cara Dušana sa vladarem na konju, koji je okrenut desno. Na naličju Isus sedi
2.       Dinar cara Dušana sa vladarem koji sedi sa skiptrom u ruci i krupnim ćiriličnim natpisom koji ide duž ivice. Na naličju Isus stoji u mandorli
3.       Dinar cara Dušana sa vladarom koji sedi i drži mač. Na naličju Isus sedi na prestolu sa visokim naslonom koji ide u luku iznad Isusove glave
4.       Mali novac cara Dušana sa carem i caricom koji sede, a na kome car nosi dugu kosu umesto krune. Na naličju Isus sedi
5.       Dinar Despota Jovana i Vukašina sa velikim ornamentom u obliku krsta i horizontalnim natpisom na licu i carem Stefanom koji stoji na naličju
6.       Smanjeni novac (poludinar?) sa kraja vlade cara Dušana ili iz vremena cara Uroša sa šlemom okruženim natpisom na jednoj strani i dvema figurama koje drže krst na drugoj strani
7.       Smanjeni novac (poludinar?) cara Uroša sa vladarem na konju koji je okrenut levo na licu i šlemom okruženim natpisom na naličju
8.       Dinar cara Uroša sa šlemom i ćiriličnim natpisom. Na naličju Stefan car na konju
9.       Dinar cara Uroša sa šlemom na licu i Isusom, koji sedi na naličju
10.   Dinar cara Uroša sa vladarem koji sedi na licu i Isusom koji sedi na naličju
11.   Dinar carice Jelene, sa grčkim natpisom oko šlema na jednoj strani i Vukašinom na konju sa srpskim natpisom na drugoj strani
12.   Dinar kralja Vukašina sa šlemom i natpisom koji ide duž ivice. Na naličju Isus stoji
13.   Dinar kralja Vukašina sa vladarem na konju koji je okrenut levo. Na naličju šlem okružen natpisom u prstenu koji glasi VROSIVS INPERATOR
14.   Dinar kralja Vukašina sa potpunim natpisom u redovima na licu i kružnim neprotumačenim natpisom na naličju oko Isusa koji stoji
15.   Dinar kralja Vukašina sa dve figure koje drže krst. Na naličju Isus sedi
16.   Smanjen novac Andreaša Vukašinovića sa natpisom u redovima na licu i kružnim neprotumačenim natpisom na naličju oko Isusa koji stoji
17.   Dinar Nikole Altomanovića sa natpisom u redovima. Na naličju Isus stoji
18.   Smanjeni dinar kneza Lazara sa rogatim šlemom. Na naličju glava Isusova
19.   Dinar despota Stefana Lazarevića sa vladarem koji sedi na prestolu. Na naličju krst okružen natpisom
20.   Mali novčić kneza Stefana Lazarevića sa pretstavom anđela na licu i Isusom u mandorli na naličju
21.   Dinar despota Đurđa Brankovića sa vladarom koji stoji i drži skiptar. Isus stoji u mandorli
22.   Mali novac Đurđa Brankovića sa natpisom u dva reda na licu i velikom Isusovom glavom na naličju
23.   Dinar grada Skadra Balše II Balšića sa sv. Stefanom skadarskim na licu i šlemom okruženim imenom feudalca na naličju
24.   Smanjeni novac (dinar?) neizvesnog vladara ili velikaša sa figurom koja sedi i horizontalnim natpisom u jednoj liniji na licu. Na naličju Isus sedi
25.   Novac neizvesnog vladara sa rogatim šlemom na licu i poprsjem Isusa koje se završava sa dve sfere na naličju

Saturday, July 28, 2012

Delovi Američkog centa

Sjedinjene Američke Države su u svom Zakonu o kovanom novcu donetom 1792. godine predvideli hiljaditi deo dolara, koji se u pomenutom zakonu zove mill ili mille. U zvaničnom kovanju se ova kovanica nije nikad pojavila, s tim što je kovnica novca u Filadelfiji kovala u periodu od 1793 – 1857 kovanicu od pola centa, vrednosti 5 mila.
Zanimljivo je da je u periodu od 1935 – 1961 dvanaest država (Alabama, Arizona, Kolorado, Ilinois, Kanzas, Luizijana, Misisipi, Misuri, Novi Meksiki, Oklahoma, Juta i Vašington) proizvodili poreske žetone koji su bili delovi centa i nosili su naziv mill. Naime, u tom periodu se porez obračunavao na osnovnu cenu proizvoda, pa je tako recimo porez od 3% na proizvod od 25 centi iznosio tri četvrtine jednog centa ili 75 millsa i pomenute države su smatrale da ne bi bilo fer da se ta suma zaokružuje. Žetoni koji su se proizvodili različiti su u svakoj od pomenutih država, kako po nominalama, tako i po materijalu od kojih su izrađeni. Od materijala su najčešći papir, karton (po meni su to pre bonovi nego žetoni, ali numizmatičari iz Sjedinjenih država i njih svrstavaju u žetone), aluminijum, bakar, cink, mesing i plasstika u raznim bojama.
Ovi žetoni nisu bili široko prihvaćeni od poreskih obveznika iz dva osnovna razloga. Prvi razlog je njihova izuzetno mala vrednost, a drugi, možda još bitniji je to što su važili samo na ogrničenoj teritoriji. Postojali su i primeri da su ovu vrstu žetona izdavale i lokalne samouprave, takože u poreske svrhe. Koliko ove žetone gražani nisu prihvatili, govori i podatak da stanovnici ovih područja i dan danas koriste izraz desetina centa umesto mill.
Vrednost ovih žetona na numizmatičkom tržištu je uglavnom pristupačna, najveći broj se može naći po ceni do jednog dolara. Najređi primerci ne premašuju cifru od 100 dolara.
Poreski žetoni su opisani nekoliko kataloga, a osim klasične literature i neki numizmatički časopisi su objavili kompletan spisak žetona.

Thursday, July 5, 2012

Gospodarica Ana

Kako se približi leto, postavlja se pitanje: koje štivo poneti na godišnji odmor? Svake godine, imam sve više i više obaveza na poslu, i sve manje vremena za literaturu iz oblasti numizmatike i istorije, ali ruku na srce, sam bi sebi bio čudan da na plažu ponesem Enciklopediju srpskog srednjeg veka, ili Novčarstvo srednjevekovne Srbije.
Ove godine sam imao sreću da naletim na roman Zorice Kuburović Gospodarica Ana u izdanju Lagune. Sam po sebi, roman je ljubavni, ali je smešten u vreme koje je deo mog interesovanja  – počeci države Nemanjića. Glavni likovi, dalji rođaci Nemanjića i venecijanske porodice Dandolo su plod mašte autora, ali su u stalnom kontaktu sa istorijskim ličnostima na dvoru Nemanjića i mletačkim duždom. Roman je višeslojan i prati razvitak kako države, tako i crkve, ali i privrede tog doba. Iako knjiga ima oko 600 strana, čita se u jednom dahu, a istorijske ličnosti postepeno ulaze u priču, tako da ih može pratiti čak i laik. Autor je veoma dobro proučio sve istorijske aspekte tog doba, pa je slikovito opisan život kako na srpskom dvoru, tako i u Veneciji, ali i na imanjima vlastele, opisana je i organizacija privrede tog doba, od poljoprivrede do rudarstva na padinama Kopaonika.
Štivo definitivno nije istorijska građa, ali je u svakom slučaju zanimljiv roman za sve ljubitelje ovog perioda.

Monday, May 21, 2012

Izložba srpskog novca u Briselu

Izložba u zgradi diplomatske misije Srbije pri Evropskoj uniji obuhvata kovani novac iz srednjovekovnih srpskih dinastija i papirne novčanice i kovanice iz modernog doba, uključujići period hiperinflacije iz 1993. godine, sve do sadašnjeg dinara.
"Ideja izložbe je da pokažemo svetu deo naše kulture i tradicije o kome se malo zna", rekao je Tanjugu guverner Šoškić, dodajući da je istorijat izrade novca indikator civilizacijskog nivoa, i da Srbija na tom polju ima čime da se ponosi.

On je rekao da Belgija ima istorijsku ulogu u stvaranju moderne srpske monete jer je u ključnom trenutku pružila savetodavnu i logističku pomoć Srbiji da posle oslobađanja od Turaka počne da štampa sopstveni novac.

Suorganizator izložbe je Matica Srpska, čiji je generalni sekretar, profesor Dušan Nikolić, takođe govorio na otvaranju.

On je istakao da na izložbi nisu istaknuti najdragoceniji eksponati iz srpske numizmatičke zbirke, već oni koji predstavljaju kontinuitet srpske kulture, od Srednjeg veka do danas.

Domaćin izložbe bila je Roksanda Ninčić, ambasadorka Srbije pri Evropskoj uniji.

Preuzeto sa B92.net

Tuesday, May 15, 2012

Kovani novac Kanade

Kanadu su kolonizovali Francuzi počevši od 1534. godine. Uprkos činjenici da je Džon Kabot otkrio Njufaundlend 1497. godine, ostrvo je pripojeno Engleskoj tek 1583. godine, a pokušaji da se kolonizuje su trajali sve do 1610. Britanija je formalno pripojila Hadsonov zaliv, Njufaunlend i Novu Škotsku 1713. godine, a nakon pobede u Kvebeku 1759. i Novu Francusku. Prvi kolonizatori su koristili francuski, španski i holandski novac, ali je konstantno postojala nestašica kovanog novca. Pariska kovnica La Rošer je u dva navrata (1670. i 1721. godine) namenski iskovala novac koji bi se koristio na ovom području, ali zbog nemogućnosti da se za taj novac kupuje roba u Francuskoj, ovaj novac nikad nije stekao popularnost. U Britanskim kolonijama u opticaju je bio zlatni i srebrni novac Engleske, a za sitan novac su se koristili žetoni koje su emitovale velike banke. Nakon formiranja Kanadske konfederacije (1867. godine), uvodi se jedinstveni monetarni sistem 1870. godine, a provincije Novi Brunsvik, Nova Škotska i Ostrvo Princa Edvarda kuju svoje bakarne i bronzane kovanice do 1873. godine, kada se i pridružuju konfederaciji. Ostrvo Njufaundlend je imalo svoj sopstveni monetarni sistem sve do 1949. godine, kada se pridružuje Kanadi. Kovanice koje su danas u upotrebi su dizajnirane još davne 1937. godine, na aversu je aktuelni monarh, a na reversu kovanica je javorov list (jedan cent), dabar (pet centi), škuna „Bluenose“ (deset centi), irvas (dvadeset pet centi), nacionalni grb (pedeset centi). Srebrni dolar je prvi put iskovan 1935. godine, povodom srebrnog jubileja kralja Džordža V. Na kovanici od jednog dolara je do 1986. godine bila slika kanua, a od tada je gnjurac. Od 1996. godine u opticaju je i bimetalna kovanica od 2 dolara, sa polarnim medvedom. Prve kovanice kovane u zlatu su kanadske kopije britanskog suverena, a u periodu od 1912 – 1914 kuju se i pet i deset dolara u zlatu. Kanada je jedan od najvećih svetskih proizvođača plemenitih metala, i to je rezultovalo kovanjima investicionog novca od zlata, težine jedne unce zlata i čistoće 999,9, nazvanog javorov list i nominalne vrednosti pedeset dolara. Početna godina kovanja ovog novca je 1979., s tim što je finoća sve do 1983. godina bila 999.

Saturday, May 5, 2012

Odnosi nadnica prema cenama robe srednjevekovne Srbije XIV veka

Interesantno je posmatrati odnose nadnice i cena pojdine robe u srednjevekovnoj Srbiji XIV veka. O ovim odnosima ima vrlo malo podataka. Na osnovu ono malo podataka iz literature koji su crpljeni iz arhiva kotorskog, dubrovačkog i dokumenata zadužbina manastira, može se videti, doduše šturo, visina nadnica pojedinih zanimanja, cene neke robe i odnosi naše prema susednoj mletačkoj moneti.
Testament iz Dubrovačkog arhiva koji je ostavio magister Antonius, lekar na dvoru kralja Dušana, pruža nam podatke o njemu da je rodom iz Monteflorea kod Ankone. Godišnja plata mu je iznosila 400 mletačkih perpera, a 1 perper imao je vrednost 12 krstastih groša – dinara.
Gradskom odlukom Dubrovnika od 17. oktobra 1325. godine ustanovljeno je stalno zastupstvo za čitavu Srbiju, tako što je postavljen jedan konzul. On je bio imenovan na godinu dana s platom od 400 perpera.
Iz odredaba Dubrovačkog statuta kod gradnje crkve Sv. Marije ima se protomajstoru dati na Božić cela svinja ili 1 perper, a na Uskrs celog brava ili pola perpera. Ostalim majstorima na ove praznike davala se četvrtina svinje na Božić i četvrtina brava na Uskrs.
Na dan 20. jula 1303. godine određuje se kapetanu u Župi Dubrovačkoj dnevnica od 3 dinara, svakom od njegovih momaka (mornara) 1 dinar i 6 folara (1dinar = 30 folara). Inače, nadnice se u prvoj polovini XIV veka kreću između pola dinara sa hranom ili 1 dinar bez hrane, do najviše 40 folara i hrana.
Kotorska građa sadrži podatke o odnosu srpskog krstastog groša prema mletačkom matapanu. Značaj ovog podatka je u tome što on potiče iz Kotora, grada pod srpskom vlašću, te nam može poslužiti kao kontrola podacima koji potiču iz Dubrovnika, gde je moglo doći do stvaranja nepovoljnog tržišnog kursa za srpski novac. Tako iz kotorske građe od 14. februara 1335. godine neki stanovnik Kotora Bogoje Bilanović izjavljuje da Pavlu Buću duguje 97 perpera, s tim da je obavezan da se kod isplate duga drži relacije 4 krstasta groša za 3 matapana ili 32 srpska krstasta groša za 1 dukat, relacija koju obično nalazimo i u dubrovačkim dokumentima, gde 1 dukat vredi 2 mletačka perpera.
Ovaj podatak je, dakle, odnos koji je priznavan kao normalan i na teritoriji srpske države. Ima podataka u Dubrovačkom arhivu i za povoljniji odnos u ranijem periodu. Ovo ima i logike znajući da je brskovski dinar u početku njegovog kovanja bio ravan težinski sa mletačkim matapanom, a da je kasnije gubio u masi (težini). Pad u masi srpskog dinara izazvao je protest kod Mlečana koji povlače određene sankcije, što je zabeležio i Dante Aligijeri u svojoj Božanstvenoj komediji.
Kotorska građa sadrži mnoge podatke o transakcijama koje su Kotorani vršili između sebe. Tako u jednom zapisu stoji da neki sluga stupa u službu majstora Nikole Ivanovića na tri godine za platu od 17 perpera u krstastim groševima. Svedeno na jedan mesec, taj sluga je imao platu od 6 krstastih groša, plus stan i hranu.
Iz testamenta uglednog Kotoranina Tome, sina Pavla Tominog, jednog od najposlovnijih ljudi svoga vremena u Kotoru, pisanog 9. decembra 1329. godine u Štimlju na Kosovu na dvoru kralja Stefana Dečanskog, vidi se da carinici Sv. Srđa na Bojani duguju Tomi dva konja u vrednosti od 60 perpera, odnosno 360 dinara. Interesantno je da se do tog istog podatka dolazi i iz dokumenata zadužbine manastira Sv. Arhangela kod Prilepa, koji se nalazio na južnom delu srpske države. Iz ovog dokumenta može se videti da se ždrebac mogao kupiti za 240, a konj za 360 dinara. U istom dokumentu vidi se da se za jedan dinar moglo kupiti približno jedan tovar žita ( 1 tovar = 100 oka = 128 kg).
U Dubrovniku je takođe 1327. godine kupljena jedna robinja za jednog konja, jedna krava za jedan mač i jednu sumu dinara, odnosno groša (grossi). Godine 1330. Dubrovčanin Don Lukarić isplatio je nekome Fiorentincu Jovanu sumu od 808 perpera („yperperi venetorum grossorum“) sa četiri šopke srebra ukupne težine od 72 funte i 5 unci tj oko 32 kg. Iz prednjeg se može zaključiti da je 1 kg srebra računat na približno 25 perpera odnosno 300 groša.
Iz Kotorskog arhiva značajna je takođe i odluka od 3. januara 1322. godine. Na skupu svih građana odobreno je da se Trifunu Bući proda 1761,5 merica soli, s tim da je ovaj može prodavati u gradu ili izvan njega po ceni od 18 krstastih groša po merici. Pod mericom se podrazumevala mera različita u raznim krajevima, a kretala se od 10 do 40 oka pšenice.
Srpski dinari ili groševi nazivali su se i krstastim groševima, takođe i terminom brskovski groševi, tj dinari kovani u Brskovu. U jednoj potvrdi Marije, sestre kraljice Jelene, žene kralja Uroša, od 27. februara 1281. godine, kaže se da je ona primila dve stotine „soldos denariorum grossorum de Brescoa“.
Sve ovde navedene relacije ne treba shvatiti kao tačne već približne, da bi se steklo opšte viđenje visina nadnica i cena pojedinih roba u srednjevekovnoj Srbiji XIV veka. Mora se imati u vidu da je i tada bilo promena u pojedinim vremenskim periodima zbog raznih uticaja kao što su: sušne godine, ratovi, stabilnost vladara, itd.
Kao zaključak možemo konstatovati da se odnosi nadnica i cena robe u posmatranom periodu najbolje mogu videti iz sledećeg pregleda:
Visina godišnjih plata
·         Lekar na dvoru kralja Dušana ima platu 400 perpera tj oko 4800 dinara
·         Dubrovački konzul za celu Srbiju ima istu platu – 4800 dinara
·         Kapetan u Župi dubrovačkoj ima platu 90 perpera tj 1080 dinara
·         Mornar – 30 perpera tj 360 dinara
·         Sluga kod nekog majstora – 6 perpera tj 72 dinara
Cene robe
·         Jedan dukat – dva perpera, što iznosi        24 dinara
·         Jedna svinja vredi jedan perper                  12 dinara
·         Jedan brav – pola perpera                            6 dinara
·         Jedan tovar žita – 20 perpera (128 kg)       12 dinara
·         Jedno žđrebe – 20 perpera                          240 dinara
·         Jedan konj – 30 perpera                              360 dinara
·         Jedna robinja imala je istu vrednost          360 dinara
·         Jedan kilogram srebra – 25 perpera         300 dinara
 
Treba imati na umu da su gornje vrednosti zaokružene i zato ih treba smatrati približnim.
 
Boško Bošković, časopis Dinar broj 3

Saturday, April 28, 2012

Kovani novac dinastije Obrenović

Moderno srpsko novčarstvo počinje 1968., kada su za knjaza Mihaila Obrenovića III iskovane nominale od 1, 5 i 10 para. Novac je iskovan od bakra, na reversu je venac sa krunom, nominala i godina kovanja, a na aversu lik kneza sa tekstom „OBRENOVIĆ III KNJAZ SRBSKI“ (apoen od jedne pare ima i varijantu SRĆSKI umesto SRBSKI).
Godine 1875. se kuje nova serija, ovog puta od srebra, nominale 50 para, 1 i 2 dinara. Na aversu je lik kneza i tekst „MILAN M. OBRENOVIĆ IV KNJAZ SRPSKI“, a na reversu je venac sa krunom, sa nominalom i godinom kovanja.
Sledeća serija nosi godinu kovanja 1879. i ima ukupno sedam nominala. Apoeni od 5 i 10 para liče na iste apoene iz 1868., samo što je na aversu lik i ime novog vladara (knjaz Milan), a na reversu nova godina kovanja. Apoeni od 50 para, 1 i 2 dinara su isti kao 1875., samo što je na reversu nova godina kovanja. Po prvi put se kuju apoeni od 5 i 20 dinara. Apoen od 5 dinara je izrađen od srebra, na aversu je lik kneza Milana sa tekstom „MILAN M. OBRENOVIĆ IV KNJAZ SRPSKI“, a na reversu je venac sa krunom, sa nominalom i godinom kovanja. Kovanica od 20 dinara je iskovana od zlata, na aversu je lik kneza sa tekstom „MILAN M. OBRENOVIĆ IV KNJAZ SRPSKI“, a na reversu je venac sa krunom, sa nominalom i godinom kovanja.
Nakon proglašenja kraljevine, 1882 se kuju dve nominale, od 10 i 20 dinara, izrađene od zlata, na aversu je lik kralja Milana i tekst „MILAN I KRALJ SRBIJE“, na reversu nominala i godina kovanja u vencu sa krunom.
Apoeni od 5, 10 i 20 para kuju sa godinama kovanja 1883 i 1884. Kovanice su izrađene od legure nikla i bakra. Na aversu je grb kraljevine Srbije, a na reversu je tekst „KRALJEVINA SRBIJA“, nominala i godina kovanja.
Godine 1897. se kuje poslednja serija dinastije Obrenović. U pitanju su srebrne kovanice, nominale 1 i 2 dinara. Na aversu je lik kralja Aleksandra Obrenovića sa tekstom „ALEKSANDAR I KRALJ SRBIJE“, na reversu nominala i godina kovanja u vencu sa krunom.

Thursday, April 19, 2012

Prihodi srpskih srednjevekovnih vladara

Srpski srednjevekovni vladari nisu poznavali razliku između državnih i privatnih finansija. Posedovali su riznicu, gde su se slivali svi prihodi koji su im pripadali, i naravno iz te riznice finansirali tekuće potrebe države. Riznicom su upravljali vlastelini, koji su imali funkciju zvane kaznac, protovestijar, rizničar ili čelnik riznički, u zavisnosti od perioda. Zadatak rizničara je bio da organizuje jedan složeni aparat, koji će u ime vladara ubirati dažbine od zavisnog stanovništva i trgovaca. Obično su za tu funkciju birani trgovci iz primorskih gradova, najčešće iz Kotora.
Najznačajniji prihodi srpskih vladara su bili:
1. Soće – plaćalo ga je svako domaćinstvo, i to u iznosu od jedne perpere ili kabao žita (perpera je obračunska jedinica, vredi oko 12 srebrnih dinara, kabao žita je oko 15 kilograma)
2. Desetak – se plaćao uglavnom od poljoprivrednih proizvoda, u prvo vreme je bio isključivo naturalno plaćanje, a kasnije je bilo omogućeno i novčano
3. Carina – se ubirala na gradskim trgovima, i plaćali su je trgovci u iznosu od deset posto od prodate robe, s tim što je postojala i izvozna carina, za robu koja je napuštala zemlju u iznosu od dva posto. Carina se obično izdavala u zakup Dubrovačkim trgovcima, koji su vladaru isplaćivali unapred određenu sumu
4. Urbura – naknada za izvađenu rudu. Imajući u vidu da je rudarstvo bilo veoma razvijeno u srednjevekovnoj Srbiji, ovo je bio jedan od najvažnijih prihoda za vladare, i iznosio je deset do dvanaest i po procenata
5. Dubrovački tributi – Mogoriš, Svetodmitarski i Stonski dohodak, kumerk solski – Srbija je bila u zaleđu Dubrovnika, i Dubrovnik je za svoj prosperitet imao da zahvali jakim trgovačkim vezama sa Srbijom. Tokom svoje istorije Dubrovnik je plaćao različite dažbine srpskim vladarima da bi održao trgovačke veze (Mogoriš, kumerk solski, Svetodmitarski dohodak), ali i zakupljivao pojedine oblasti od srpskih vladara (Stonski dohodak)
6. Prihodi od kazni – ako su ovi prihodi bili zanemarljivi za vladare, u svim pravnim aktima tog doba možemo videti zaprećene globe
Ukupni godišnji prihodi pojedinih vladara nam nisu poznati, prvenstveno zbog nedovoljnih istorijskih izvora. Iz dubrovačkih izvora možemo naći podatke o tributima koje su oni isplaćivali (Svetodmitarski dohodak je bio dve hiljade perpera godišnje, Stonski petsto perpera godišnje), ali i brojne razrešnice za zakup carina.
Rashodi vladara koji su najviše opterećivali riznicu su prvenstveno izdržavanje dvora, nabavka oružja i izdržavanje vojske. Od većih rashoda još imamo opremanje poslanstava, nagrađivanje vlastele za vernu službu, ktitorske delatnosti i izdržavanje crkava i manastira. U periodu Despotovine jedna od najvećih stavki rashoda je bio danak, koji je iznosio četrdeset do pedeset hiljada dukata godišnje.

Thursday, April 12, 2012

Dvoglavi orao na srpskom novcu

Predstavu orla kao simbola snage, habrosti i pobede pratimo, počev od VI veka stare ere, na novčanim kovanjima Makedonije, Grčke, Rima, provincijama i kolonijama, tj čitavog antičkog sveta. Na njima je orao prikazan kao neizbežan atribut vrhovnog boga grčko-rimskog panteona Zevsa ili Jupitera. Simbolika ove predstave održala se kroz srednji vek, sve do modernih vremena i to u obliku dvoglavog orla. Danas je predstava dvoglavog orla u različitim varijantama zastupljena u heraldici i u numizmatici mnogih zemalja širom sveta kao simbol suverenosti i državnosti jedne nacije.
Predstava dvoglavog orla, popularne kolaste azdije, javlja se kod nas, očigledno pod vizantijskim uticajem, već polovinom XIII veka na svečanoj odeći srpskih vladara iz dinastije Nemanjića. Kolastu azdiju prvi put nalazimo na odeći kralja Radoslava, zatim kralja Stefana Dečanskog, cara Dušana, despota Olivera, kneza Lazara i despota Stefana Lazarevića. O tome nam svedoče mnoge freske manastirskih zadužbina. Osim na vladarskim insignijama, dvoglavog orla srećemo i na drugim odevnim predmetima vladara, na novcu, pečatima, prstenju, polilejima, srebrnom posuđu itd. Carski dvoglavi orao, kako ga prikazuju stare vizantijske iluminacije, bio je ptica sa grba Paleologa, poslednje vizantijske dinastije. Orao je simbolizovao carstvo, koje je gledalo kako na Istok tako i na Zapad. Postojali su strogo utvrđeni propisi za hijerarhijsku lestvicu po kojima su vizantijski car, sevastokrator, ćesar, i ostali, smeli da nose predstave orlova. Orao je u Vizantiji obeležavao visoko dostojanstvo i stavljao se kako na odeću tako i na opremu.
Postoje podaci iz X – XII veka da su dvoglavi orlovi prihvaćeni u Srbiji uz visoke titule, koje su nekim srpskim vladarima podarili vizantijski carevi. Orlovi su u prvo vreme u Srbiji bili prihvaćeni više kao oznaka pojedinog dvorskog dostojanstva i u početku nisu označavali ničiji lični grb. Kasnije se nalaze uglavnom na odeći vladara. U vreme vladavine cara Dušana predstava kolaste azdije veoma je česta na divitisionu (= carska odežda), kao jednoj od carskih insignija (= vladarska obeležja), zatim nakitu, naročito prstenju, kao i ostalim predmetima materijalne kulture. Verovatno je tada, polovinom XIV veka Zapad smatrao dvoglavog orla grbom Nemanjića (katalonski kartograf Dulsert crta 1339. godine skopsku tvrđavu sa zastavom na kojoj je dvoglavi orao).
Na osnovu činjenice da dosadašnji nalazi našeg srednjevekovnog novca svedoče o tome da amblem dvoglavog orla na novcu koriste samo despoti (despot Jovan Oliver, ili despot Jovan Uglješa, despot Stefan Lazarević i despot Đurđe Branković), za koje znamo da su po rangu iza kralja, nećemo pogrešiti ako kažemo da su oni na moneti vezani najpre za titulu despota. Pri tome, ne treba ih vezivati samo za despota Stefana Lazarevića i proglašavati državnim grbom tog vremena. Činjenica je i da su se orlovi kao amblem održali od naše srednjevekovne kraljevine preko carstva, kneževine i despotovine, sve do vremena obnovljene kneževine i kraljevine u XIX veku, a danas i do Republike.
Dvoglavi orao je zastupljen na jednoj vrsti srebrnih dinara despota Jovana Olivera (j. Šafarik, Š. Ljubić) ili Jovana Dragaša (Lj. Nedeljković) ili Jovana Uglješe (M. Jovanović) dostojanstvenika cara Dušana.
Od predstava dvoglavog orla na despotskim kovanjima nemamo mnogo novčanih vrsta. Do sada su nam poznata despotska kovanja Stefana Lazarevića i to dve vrste srebrnih dinara i četiri vrste srebrnih „malih novaca“, kako ih je nazvao prof. S. Novaković.
Od kovanja despota Đurđa Brankovića poznate su nam dve veoma retke vrste novca koje uz orla na aversu, na reversu poseduje predstavu lava u hodu i zvezde. Prva vrsta predstavlja jedinstven nalaz sa iskopavanja na Novom Brdu. Opis ovog novca je dao S. Dimitrijević u Zborniku Narodnog muzeja u Beogradu, V, 1967, uz veoma lošu fotografiju. I fotografija druge vrste novca, despota Đurđa gde se orao nalazi između rogova šlema, je veoma loša.
Ponovno kovanje srpskog novca usledilo je oko četiri veka kasnije, u obnovljenoj kneževini Srbiji. Prva kovanja kraljevine Srbije za vreme vlade Milana Obrenovića I sa reversnom predstavom srpskog grba, na kome dominira dvoglavi orao u letu, potiču iz 1883. godine sa apoenima od 5, 10 i 20 para. Kasnije, 1904. kralj Petar Karađorđević izdaje monete od 2 i 5 para, kao i srebrnih 5 dinara. Kovanja iz 1912. i 1917. i apoeni od 5, 10 i 20 para, sa dvoglavim orlom na grbu, predstavljaju poslednji novac kraljevine Srbije.
Knjaževina a kasnije kraljevinaCrna Gora u periodu 1906 – 1914. Godine takođe preuzima kao deo kulturnog i istorijskog nasleđa srpskog naroda i amblem dvoglavog orla. Dvoglavi orao se nalazi na aversu kod apoena od 1, 2, 10 i 20 para. Na većim apoenima kao što su 1,2 i 5 perpera u srebru i 10, 20 i 100 perpera u zlatu, orao je na reversu.
U okviru kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca kralj Petar I Ujedinitelj kuje 1920. godine novac u apoenima 5, 10 i 25 para, takođe sa aversnom predstavom grba gde dominira krunisani dvoglavi orao.
Za vreme Kraljevine Jugoslavije kralj Aleksandar I Karađorđević izdaje 1931. godine kovani novac od 10 i 20 dinara, a 1932. i apoen od 50 dinara srebru. Od 1931 – 1934. godine sledi prva emisija jugoslovenskih zlatnika, tada je kovan 1 dukat, a 1931 -1933. godine 4 dukata.
Prestolonaslednik kralj Petar II Karađorđević emituje 1938. godine srebrne apoene od 20 i 50 dinara. Sve pobrojane emisije kraljevine Jugoslavije nose na reversu amblem dvoglavog orla sa grbom dinastije Karađorđevića na grudima.
Da dodamo još i to da je Srbija nakon rasparčavanja kraljevine Jugoslavije 1941. godine pod nemačkom okupacijom kovala novac u apoenima od 50 para, 1 i 2 dinara (1942) i 10 dinara (1943). Na svim tim novcima na aversu se nalazila predstava dvoglavog orla, ali tada bez krune.
Buđenjem nacionalne svesti i demokratizacijom društva dvoglavi orao kao vekovna srpska tradicija i simbol državnosti vraća se kako na srpski i jugoslovenski grb tako i na jugoslovenski metalni novac. Prvo takvo kovanje je apoen od 150 dinara iz 1994. godine, zlatnik, izdat povodom 110 godina Narodne banke Srbije. Dvoglavi orao je ponovo „doleteo iz prošlosti“ na avers redovnog izdanja metalnog novca iz 1996, sa apoenima od 10 i 50 para, a nadamo se da će tu i u budućnosti ostati da gleda na Istok i Zapad.

Slobodanka Stojaković, časopis Dinar broj 5

Saturday, April 7, 2012

Kamatnici srednjevekovne Srbije

Đuro Daničić u svom „Rječniku iz književnih starina srpskih“ štampanog 1864. godine za kamatnika kaže da je to zajmodavac koji naplaćuje kamatu, da je izvedena iz starogrčke reči kamata, što znači prinos ili dobit.
Arhanđelova povelja cara Dušana (Stojan Novaković, Zakonski spomenici srpskih država srednjega veka) u tri svoja člana spominje kamatnike (i kamatu), i to:
- U članu 9, gde opisuje kako je stekao vinograd koji poklanja
„A se vinogradi crkve te:... vinograd za dvorovi, i zamjanismo ga Dabiživu kamatniku na Kurilu;...“
- U članu 22, gde ćesar Grgur prilaže kamatnika Dabiživa, koji će manastiru godišnje isplaćivati 18 lisica
„ I s milostiju i hotenijem carstva mi, priloži ćesar Grgur crkvi carstva mi Arhangelu Dabiživa kamatnika da daje za godište 18 lisic.“
- U članu 172, gde se kaluđerima zabranjuje da se bave poslovima kamatnika
„I kto se obrete kaluđer dinare daje u kamatu, da se iždene.“

Iz Arhanđelove povelje cara Dušana možemo zaključiti sledeće:
- Da je zanimanje kamatnika postojalo, i da je bilo dozvoljeno (javno), jer se osoba tog zanimanja nalazi u zvaničnom dokumentu kojim car osniva manastir
- Da su kamatnici za svoju delatnost plaćali neku vrstu poreza, u ovom slučaju 18 lisica godišnje, i da lokalni vlastenin tu dažbinu prepušta manastiru svetog Arhangela
- Da je sveštenim licima bilo zabranjeno da se ovim pozivom bave, ali da crkva u svakom slučaju poznaje ovu privrednu granu, samim tim što će kamatnik porez na svoje zanimanje plaćati manastiru
U zakonskoj regulativi tog doba ne postoje podaci o profesiji kamatnika, niti o pravilima o davanju novca na zajam da bi se zaradila kamata. Pravila su svakako postojala, ili u pisanoj formi, do sada neotkrivenoj, ili se primenjivalo običajno pravo. Visina kamate takođe nije poznata, ali je u svakom slučaju bila iznad pet procenata, jer je davanje novca na poklad obično iznosilo toliko.

Sunday, April 1, 2012

Monetarni sistem srednjevekovne Srbije

Srebrni novac je u srednjevekovnoj Srbiji kovan od srebra domaće proizvodnje, što je bilo moguće zahvaljujući ponovnom otvaranju rudnika koji su bili eksploatisani još u rimskom periodu. Vađenje rude srebra je obnovljeno po unapred utvrđenom planu. Kao i u Češkoj i Mađarskoj, kopanje i preradu rude srebra su obavljali Sasi, rudari iz okoline Rinelanda, koji su od strane srpskih vladara pozvani sredinom XIII veka. Njima su garantovane brojne privilegije: bilo im je dozvoljeno da organizuju naselja na mestima koja su bila bogata rudom, da seku šumu za potrebu proizvodnje, da osnivaju kolonije i da sami biraju lokalnu vlast, da organizuju društva čiji su članovi bili akcionari u rudnicima, a vlasništvo u rudnicima su mogli da nasleđuju, prodaju ili založe. Organizacija rudnika je bila prepuštena slobodnom preduzetništvu.
U srednjevekovnoj Srbiji nisu postojale državne kovnice novca, a novac su izrađivali zanatlije zlatari, čije su radnje bile u carskim gradovima. Jedan od razloga zašto je novac kovan na više lokacija je zato što srednjevekovna Srbija nije imala prestonicu. Prestonica se nalazila na onom mestu gde bi vladar uspostavio sud i taj status je trajao onoliko koliko se sud nalazio na tom mestu. Na osnovu kovničkih oznaka utvrđeno je da je upotreba novca najviše bila razvijena za vreme vladavine kralja Milutina i cara Dušana. Pre kralja Milutina je postojala samo kovnica u Brskovu, a sasvim je sigurno da su kovnice Rudnik i Novo Brdo započeli svoj rad za vreme njegove vladavine. Za vreme Dušanove vladavine kovnice su radile na Rudniku, Novom Brdu, Plani, Prizrenu, Trepči, Skoplju i Ohridu.
Analizom težine sačuvanih srpskih dinara, numizmatičari su utvrdili da je Venecijanski groš težine 2,178 grama i 965/1000 finoće srebra poslužio kao model. Iako je bilo manjih odstupanja od propisane težine novca, odnos se nije promenio do pred kraj vladavine kralja Stefana Dečanskog. Na početku vladavine kralja Dušana dinar je izgubio četvrtinu vrednosti. To je bilo namerno smanjenje težine kovanog novca izazvano najverovatnije vojnim izdacima koje je Srbija imala usled brzog širenja na račun Bugarske i Vizantijskog carstva.
Oko 1348. godine, car Dušan je sproveo monetarnu reformu u cilju stabilizacije nacionalne monete, i tada je prekovao sve dinare kovane za vreme prethodnog dela njegove vladavine. Ovaj novac, čija je težina varirala od 2,12 do 0,98 grama je prekovan u takozvani carski novac prosečne težine 1,50 grama. Nakon masovnog prekivanja novca iz kraljevskog i ranog carskog perioda, težina srpskog carskog novca je ostala stabilna.
U srednjevekovnoj Srbiji pravo kovanja novca je pripadalo onoj osobi koja je vršila stvarnu vlast na određenoj teritoriji. Bilo je slučajeva kada su vladari delili vlast u različitim delovima zemlje, da vladar ustupi pravo zaslužnoj vlasteli, ali i situacija uzurpiranja prava vladara na kovanje novca. Uzroke ovog fenomena treba tražiti u stavu prema teritoriji koji je u to vreme preovladavao Evropom. Ovakav stav je omogućavao jednoj državi da bude podeljena na osnovu sporazuma između članova vladarske porodice, što je rezultovalo i u stvarnoj podeli vlasti. U srednjevekovnoj Srbiji imamo primer uporednog vladanja dva kralja, Milutina i Dragutina, u periodu od 1282-1316 godine, i oba su kovali novac.
Član 168 Dušanovog zakonika je započeo zakonsku regulativu u uređivanju monetarnih odnosa , tako što je propisivao da se novac može kovati isključivo u carskim gradovima. Ovo je prvi srpski zakon u kome se pominje kovanje novca, i dozvoljavao je zlatarima da u carskim gradovima kuju carski novac, s tim što su sastav i težina bili određeni običajnim pravom. U to vreme, sredinom XIV veka, je bilo neumesno zakonski odrediti dozvoljeno odstupanje od propisane težine novca. Primitivne metode kovanja novca su omogućavale da se novac iste vrste značajno razlikuje u težini. Zakon o rudnicima Despota Stefana Lazarevića (1389-1427), koji je donet 1412. godine je zabranjivao sortiranje novca (trabosiljanje) i proveru njegove težine. Ispostavilo se da su stanovnici novac nakon kovanja sortirali tako da su lakše komade puštali u opticaj, a teže prekivali ili tezaurisali. Zabrana sortiranja i provere težine kovanog novca indirektno dozvoljava vladaru da kuje novac različit od propisane težine. To je bio početak preobražaja novca iz njegove materijalne u funkcionalnu vrednost.
Kovanje novca u kasnom srednjem veku je bio značajan izvor vladarskih prihoda. Kraljevska prava su proisticala iz verovanja da je vladar apsolutni vlasnik države. Apsolutno vlasništvo nad državom je dozvoljavalo vladaru da koristi svoja kraljevska prava i na teritorijama koja su bila u vlasništvu sitne i krupne vlastele i time ograniči pravo vlasnicima da koriste svoju zemlju. U kasnom srednjem veku, pod ostvarivanjem monetarnih prava se podrazumevalo da vladar može organizovati rad sopstvene kovnice, ili ih dati u zakup.
Pre Dušanovog zakonika, i posle njegove iznenadne smrti, kraljevska monetarna prava su se ostvarivala izdavanjem u zakup kovnica. Međutim, član 168 Dušanovog zakonika je legalizovao isključivo organizovanje kovnice od strane vladara. Na taj način, car Dušan i njegovi nadzornici su mogli da kontrolišu rad kovnica. Ranija praksa zakupa kovnica je značila da zakupci kovnica odgovaraju vladaru za težinu i kvalitet novca samo svojom reputacijom. Takav sistem je pružao veće mogućnosti zloupotrebe, jer ni radnici u kovnici, ni njihovi nadzornici nisu bili postavljeni od strane vladara. Car Dušan je organizovao samostalno kovanje novca kako bi završio proces unifikacije, koji je započeo prekivanjem novca iz kraljevskog i ranog carskog perioda.
Član 169 Dušanovog zakonika propisuje kaznu spaljivanja za krivotvorenje novca. Na tajno kovanje novca se gledalo kao zločin protiv države, jer su se tako narušavala fiskalna prava vladar. Nad zlatarima koji su novac kovali u selima ili gradovima bez ovlašćenja se imala izvršiti smrtna kazna. Pre Dušanovog zakonika, srednjevekovno srpsko zakonodavstvo ne poznaje smrtnu kaznu kao vrstu kazne za razne zločine. Teška krivična dela protiv države, lica, imovine ili crkve bila su kažnjavana oduzimanjem imovine ili dobara. Smrtna kazna za tajno kovanje novca je preuzeta iz rimskog prava, a u srednjevekovnu Srbiju je stigla ili putem Sasa koji su taj običaj doneli iz Češkog i Mađarskog prava, ili je preuzeto iz dubrovačkog statuta. Smrtna kazna je bila uvedena u cilju odvraćanja svih onih koji su hteli da falsifikuju carske dinare. Carski dinar je bio javna ustanova, i država, oličena u liku cara Dušana, je bila spremna da brani tu instituciju pretnjom smrtne kazne.
Skrivanje falsifikatora je takođe bilo kažnjivo. Kao osnovne administrativne jedinice srednjevekovne Srbije, sela su kolektivno odgovarala za skrivanje falsifikatora novca. Kolektivna odgovornost sela je značila da svi stanovnici sela učestvuju u održavanju reda i bezbednosti u okviru granica sela. U slučaju da to ne učine, oni su mogli biti proterani, a selo spaljeno. Osim cara Dušana, nijedan drugi vladar nije tako surovo kažnjavao selo koje je skrivalo zlatara. U prilog tome govori i činjenica da su Srbi koji su živeli po selima javno radili kao zlatari i pre i posle vladavine cara Dušana.
Pored kolektivne odgovornosti sela za skrivanje zlatara koji kuju novac, i privatni gradovi su imali kolektivnu odgovornost. Za razliku od sela, čiji se meštani raseljavaju za kaznu što su skrivali zlatare, stanovnici gradova su bili kažnjavani za isti prestup novčano. Visina kazne nije bila određena zakonom, tako da je car imao slobodu da je sam odredi. Car nije bio u mogućnosti da pozove na odgovornost administratore privatnih gradova (kefalije), pošto su oni bili postavljeni od strane vlastele. Obaveza da obezbede da se novac ne falsifikuje u gradovima je bila na samim stanovnicima, pa su shodno tome oni i plaćali ovu kaznu.

Saturday, March 24, 2012

Novac - iz kulturne istorije srpskoga naroda u srednjem veku

Iz studije STARA SRPSKA TRGOVINA I INDUSTRIJA, Kosta N. Kostić, Beograd 1904.

U početku trgovalo se razmenom, pa je tek docnije novac postao način razmene trgovinskih predmeta. Do kovanja srpskog novca po srpskim je zemljama strujio različit stran novac, od XIII veka naši vladaoci počinju kovati svoj novac, ali tragovi starinskog načina razmenjivanja održali su se do kraja Srednjega veka. Godine 1280. jedan Dubrovčanin prodaje drugome konja za 16 rifa materije, a jedan vlaški katun sirom isplaćuje rad jednom dubrovačkom ćurćiji. Što se u Zakoniku Stefana Dušana i vladalačkim hrisovuljama dažbine i kazne određuju u stoci (volovima i ovnovima), može se tumačiti starim običajem razmenjivanja, ili je to zbog novčane siromašnosti.Po srpskim zemljama strujio je ovaj strani novac: mletački, vizantiski, madžarski, bugarski, mavarski i drugi. Kada su zapadni krstaši prolazili kroz srpske zemlje, sa sobom su nosili zapadni novac, koji je naš narod malo cenio i računao ga sa smanjenom vrednošću. Otuda se može protumačiti što se krstaški putopisci žale na preveliku skupoću u srpskim zemljama. Vizantiski novac cirkulisao je osobito mnogo u onom vremenu kada se vizantiski prestiž osećao i na obalama Save i Dunava, kao i u dalmatinskim gradovima, i kada se jedan pravac srpske trgovine poče kretati ka Vizantiji. Vizantiski dukati, solidi, bezanti, numizmati, skifati (udubljeni dukati), obole, romanati, manuelati, mihalati, osobito su cenjeni sa svoje lepote i izrade. Po tumačenju Fr. Račkoga vizantiski novac bio je zlatni novac obeležen likom cara Romana Diogena (1068 – 1071). U novooslobođenim krajevima osobito se ceni stari vizantiski udubljen zlatan novac, pa mu prosti ljudi pridaju neku čudotvornu moć; taj se stari vizantiski novac zove „kostadinka“. Mletački novac strujio je po srpskim primorskim gradovima a i po unutrašnjosti, naročito u Bosni. Danas se u Bosni pronalazi više mletačkog nego li domaćeg novca. U našim se srednjevekovnim spomenicima javljaju „venetičke ili bnetačke perpere“, „mletački groševi“, „zlatni bnetački dukati“. Mletački dukat bio je osobito cenjen. Od bosanskih kraljeva Mleci su imali i tu privilegiju, da njihov novac u Bosni vredi kao i dubrovački. U XIV veku mletački mezanini morali su vredeti u Dubrovniku onoliko koliko i u Mlecima: da vrede dva mezanina jedan groš a 48 jedan zlatan dukat. Isto je tako mnogo cenjen mletački dukat i u Turskoj. Svetogorski kaluđeri pišu 1526. godine Dubrovčanima: „I vaše gospodstvo zna , da u carevoj zemlji drugi novac ne prolazi nego ili mletački dukat ili sultanija ili careva aspra“. U našim se spomenicima spominju u XV veku i „ugarski dukati“; despot Đurađ založi 10 sakulja mletačkih, turskih i ugarskih dukata. U XVII veku na Istoku najbolju je vrednost imao ugarski dukat – ongari d’or – daleko višu od mletačkog, i njime je Dubrovnik plaćao danak. Ti ugarski dukati verovatno su u narodnim pesmama dukati „žute madžarije“ ili „madžarlije“. I danas se u Konavlima madžarski dukat zove „mandžalija“, a u Crnoj Gori austrijski „madžalija“. Po srpskim zemljama strujili su i bugarski groševi, četvrtaci, aspre i zlatne perpere; aspre su u Bugarskoj kovane za vreme cara Aleksandra, i 6 bugarskih aspara išlo je u jedan groš. Kako spominju neki putopisci, po srpskim zemljama cirkulisao je i mavarski novac, i arabljanski mavrobotini (zlatni dukati) nisu izostajali iza vizantina. U opšte po Jevropi je u Srednjem Veku arabljanski novac svuda priman; i danas se nalazi arabljanski novac na obalama Baltiskog mora, u Poljskoj i Sleziji. Turski je novac počeo opticati po srpskim zemljama; kada su Turci, po dolasku na Balkansko poluostrvo, osvojene srpske zemlje otvorili mletačkim i dubrovačkim trgovcima. Osobito je mnogo tražena turska aspra, novac veoma kolebljive vrednosti. U XIV veku u jedan dukat išle su 32 aspre, a u XV veku 40-45, jedan dubrovački groš vredeo je tursku aspru. Srpska vlastela i vladaoci XV veka mnoge količine ovog turskog novca, aspara, šalju u Dubrovnik na čuvanje. Godine 1441. despot Đurađ ostavio je u Dubrovniku na čuvanje milion turskih aspara u težini 3533 litre, 2 unče i 3 aksađe. Ali su Turci kovanjem novca i suviše spekulisali. Po Teodoru Spandudžiniju u XVI veku turski su sultani imali od kovnice godišnji prihod 100.000 dukata. U XVI veku Turci su kovali dobar zlatan novac, koji nije ustupao ni samim mletačkim dukatima, a zvao se Soltanino (sultanija); turski je dukat imao 54 aspre; još su Turci kovali i jedan vrlo rđav bakarni novac zvan mangura; u početku je aspra vredela 8 mangura, pa za tim do 48. Po računanju gospodina Čede Mijatovića, jedna turska aspra u XVI veku vredela je koliko danas 0,24 – 0,21 dinara, a mangura 0,03 – 0,025 dinara. U jednoj listini moldavskog vojvode Stevana od 1487. godine pominju se „tatarski zlatnici“, a u narodnim pesmama pominju se dukati „misirlije“.Srpski se novac kovao ili u primorskim gradovima ili po unutrašnjosti na trgovima i u rudnicima. Od srpskih primorskih gradova Dubrovnik je novac najviše kovao; dubrovački je novac potiskivao srpski domaći novac, pa nije ustupao ni samom mletačkom novcu. U spomenicima se mnogo spominju dubrovački dinari, groševi i perpere, grossi de denario de Ragusa, moneta ragusina, grossi del chiunio de Ragusi. Kako je S. Ljubić dokazao, Dubrovčani su tek 1325. godine počeli kovati groševe, a folare krajem XV veka. Po ovome izlazi da su srpske države pre Dubrovnika počele kovati novac. Po Diverzisu Dubrovnik je u XV veku kovao trojak novac: 1. Groševe, u vrednosti tri mletačka solda, i to je bio najveći dubrovački novac2. Mezaline ili medijanine, u vrednosti 1,5 mlet. solad3. FolareSrednji je vek bio vek falsifikovanja novaca; kovanje je bilo veoma haotično, i na zapadu se njime mnogo spekulisalo i trgovalo. I ako je dubrovačko veće mnogo nastajalo da se u državnoj kovnici izrađuje čist i dobar novac, određivalo preciznu veličinu, oblik i težinu bakarnog i srebrnog novca i u kovnicu uvodilo savremene reforme, ipak je na dubrovačkom trgu cirkulisao i loš novac, pa su Dubrovčani spekulisali i samim kovanjem novca. Kralj im Milutin piše: „ I za vašu dragu ljubav, dajte mi dobre dinare, a nemojte mi davati rđave dinare“. U spomenicima se spominju „dobri“ a i „rđavi dubrovački dinari“. Kotorski providur Jakov Boldu 30. avgusta 1478. godine javlja u Mletke, da Dubrovčani veliku korist vuku od kovanja talira, koji se u Turskoj mnogo traže. U ostalom je Dubrovačka Republika zabranjivala pravljenje i upotrebu lažnog novca. Godine 1303. izdata je bila naredba: „da novac, koji se nađe da je lažan, mogu činovnici oduzeti ma kod kojih ga budu našli, taj novac tako pronađen da se uništi“. Kuzničari u dubrovačkoj kovnici bili su odabrani dubrovački zlatari, a njihov kuzničarski rad nadgledali su naročiti činovnici, „officiales super zecham, ad cecham“. Godine 1356. litra srebra prodavala se u Dubrovniku 15-16 hpp; od celog srebra, što uvezu strani trgovci u Dubrovnik, imali su da dadu u državnu kovnicu deseti deo.Od primorskih gradova novac su kovali Kotor, Bar (folare), Ulcinj, Drač. U spomenicima se često spominju kotorski dinari, perpere i groševi; bilo ih je i dobrih i rđavih; ali, izgleda da je kotorski novac bio niži od dubrovačkog i da su ga Dubrovčani pobijali.Novac su kovali od XIII veka i srpski vladaoci i vlastela, a verovatno i pojedini gradovi i rudarski trgovi po unutrašnjosti srpskih zemalja. Do XV veka u srpskim državama nije bilo državnih kovnica, nego su novac kovali zlatari, za koje Zakonik Stefana Dušana navodi izvesne odredbe. U ostalom kovanje novaca bila je vladalačka prerogativa, pa su vladaoci to pravo kovanja novaca davali i pojedinoj vlasteli i gradovima.U Bosni se nalazi više dubrovačkih, mletačkih i ugarskih novaca, nego li domaćih, i Dr Ćiro Truhelka zaključuje da su bosanski vladaoci kovali novac više da dokumentuju svoje suverensko pravo, a da je za trgovački promet upotrebljavan više stran novac. Sem srpskih, bosanskih i zetskih vladalaca, novac su kovala i pojedina vlastela i dinasti kao: Mrnjavčevići, Hrebeljanovići, Brankovići, Baošići, Dejanovići, Altomanovići, Šubići, župan Branko, knez Dmitar, župan Vratko, Hrvoje, župan Ropa, Rig, Jakov. Pa onda, novac su kovali i pojedini gradovi kao: Novo Brdo, Skoplje, Skadar, Smederevo, Prizren, Rudnik, naročito Brskovo. Brskovski novac naličio je na mletački, a u docnije vreme bio je sa latinskim natpisom. U spomenicima se često spominju „grossi, yperpera, denarii de Bresco, Brescoa“. U XIII i XIV veku novac je iz Brskova bio jako razglašen. Brskovskih je dinara, groševa i perpera bilo i dobrih i rđavih, „denaria de Brescoa boni“, „bona, mala et falsa moneta de Briscoa“, „grossi de Brescua de argento bono“. I mletačko i dubrovačko veće izdavalo je česte naredbe protiv rđavih brskovskih dinara i utvrđivalo kurs brskovskoj moneti. Mletačko veće 1282. godine naređuje knezovima u Zadru i Dubrovniku, konzulima u Pulji, Draču i Kotoru da paze na brskovske dinare i da suzbiju rđave. U početku XIV veka u Dubrovniku je bio naročiti kolegijum oficijala (officiales super grossos de Brescua), koji je istraživao rđave brskovske dinare.Po Zanetiju mletački su zlatari prešli u Srbiju još za vreme Stevana Prvovenčanog, ali verovatno da su prvi kovači srpskog novca bili Sasi, koji su i rudnike po srpskim zemljama otvorili. Verovatno da je Novo Brdo „kolevka srpske numizmatike“. Tip je naših srednjevekovnih novaca mletački, i česta upotreba latinskih pismena na srpskim novcima i ugledanje na mletačke modele navode na misao da je i Mlečana bilo među kovačima srpskog novca. Što novci kralja Vladislava liče na novce njegovog tasta Jovana Asena, Sima je Ljubić mislio da su možda prvi kovači bili iz Bugarske; međutim sličnost numizmatičkih modela može se tumačiti prostim ugledanjem i time da su to radili jedni majstori, Sasi.Srpska numizmatika počinje dakle od kralja Vladislava I. Do XV veka po srpskim zemljama nije bilo državnih kovnica, nego je kovanje novaca, verovatno po tačnim zakonskim propisima, bilo povereno zlatarima. Ti zlatari kuzničari stanovali su do vlade cara Dušana i po selima; ali im je car Dušan zabranio stanovanje van gradova, i naredbe o zlatarima skupio u tri paragrafa svog Zakonika.„Po gradovima carstva mi da stoje zlatari, i da kuju (novac) i druge potrebe“ (član 170).„Zlatara po župama i u zemlji moga carstva nigde da ne bude; samo (da ih bude) na trgovima, gde ih je postavilo carstvo mi da dinare kuju“ (član 168).„Ako li se nađe zlatar izvan gradova i trgova carstva mi u kome selu, da se to selo raseli a zlatar spali. Ako li se (pak) u gradu nađe zlatar da kuje dinare tajno, da se zlatar spali, a grad da plati globu kako kaže (zapovedi ) car“ (član 169).Ovako oštre i precizne naredbe car je izdao verovatno iz toga razloga, da bi država što bolje kontrolisala kuzničarski rad srpskih zlatara, te da bi jednom srpski novac dobio dobar glas. Velika srpska carevina trebala je imati novac koji neće ustupati ni mletačkom ni vizantiskom. Tako se može tumačiti što je car spaljivao zlatare falsifikatore srpskog novca.Kovanje novaca u Bosni je počelo nešto docnije nego li u Srbiji. Po Jirečeku u Bosni se počeo novac kovatiu početku XIV veka; 1339. godine prvi put je dopušten izvoz plemenitih metala iz Bosne. U XV veku uz rudnike mi nalazimo i državne kovnice, takozvane ceke, po italijanskom zecca. U cekama su radili gvozdenim kalupima dubrovački, mletački, kotorski i domaći zlatari, a pod nadzorom vojvode, koji je tim predelom upravljao. Ceke se spominju u Srbiji u Brskovu, Novom Brdu, Rudniku; u Bosni u Srebrenici, a Balšići su svoj novac kovali u Skadru, Draču i Ulcinju. Vj. Celestin opisuje jedan novac Đurđa II Stratimirovića kovan u Skadru. Spominje se „nova ceka gospodina despota“ (Stevana), a 1411. godine držao je pod zakup Dubrovčanin Bogiša ceku gospođe Mare i sina joj Đurđa Brankovića. Kako je to gospodin Lj. Kovačević dokazao u svojoj pristupnoj besedi za katedru Srpske Istorije na Velikoj Školi, srpskih zlatnih novaca nije bilo, i što se koji egzemplari nađu, to su moderni falsifikati. U Primorju i Zagorju kovan je samo bakren i srebrn novac, a potrebu zlatnog novca u srpskim zemljama zamenjivao je zlatan vizantiski, mletački, madžarski a docnije i turski novac. Mletačka je Republika počela kovati zlatan novac tek krajem XIII veka, a Dubrovnik gotovo nije ni kovao svoj zlatan novac. Madžarski kralj Vladislav 6. maja 1456. godine dade Dubrovčanima pravo kovanja zlatnog novca, i Dubrovčani 25. februara 1515. godine rešiše da kuju zlatan novac finoće i težine madžarskih i mletačkih dukata, ali tek 1568. i 1683. godine Dubrovčani učiniše dva uzaludna pokušaja kovanja zlatnog novca, i posle toga nisu činili nikakvih više pokušaja.Najviše je dakle bilo srebrnog novca, jer su srpski rudnici obilovali srebrom. Bakarni se novac javlja docnije i upotrebljavao se za svakidašnji sitni Pazar i potrebe. Cena je srebru rasla od XII veka neprestano sve do pronalaska Amerike; od XV veka vrednost zlata poče se penjati na štetu srebra.U srpskim zemljama kovani su:1. Groševi ili dinari. Spominje se i „Vukov dinar“. Vrednost dinara prema zlatu bila je različita. Godine 1442. Dubrovački je dukat imao 44 dinara, a 1470. – 41. Po Čibrarijevu istraživanju stvarna vrednost mletačkog dinara, koji je i našemu pravac davao, bila je u XIV veku oko 0,70 današnjih dinara.2. Polugroševi ili dubrovački i mletački mezanini. Godine 1332. u Dubrovniku računalo se kao i u Mlecima 2 mezanina u groš, a 48 u dukat.3. Maljušnici ili četvrtaci u vrednosti manje od polugroševa. Poznati su bili maljušnici despota Đurđa i hercega Hrvoja.U spomenicima se javlja perpera, što znači zlatan novac, zlaticu ili zlatnik. U Srbiji, Bosni, Dubrovniku i Mlecima perpere su bile samo računski, nominalni novac; ali u Bugarskoj perpera je bio pravi i to zlatni novac. U opštem značenju novca, ono što mi danas zovemo novac, u Srednjem Veku kod Srba javljaju se dinari ili pinjezi. I danas se u Crnoj Gori novac zove opštim imenom: dinari, pare, novci, aspre, soldi. U Nišu i Pirotu novac se zove opštim imenom pare. Bugarska je perpera vredela blizu jedan mletački dukat. U Srbiji perperi je vrednost bila 12 groševa ili dinara, a u dukat išle su 2 perpere. Godine 1359. Dubrovčani daju knezu Vojislavu Vojnoviću „4000 hiperpera što vredi 2000 florina“. Po Čibrarijevu računanju u polovini XIV veka po današnjoj vrednosti perpera je vredela 6 dinara u metalu ili oko 10 dinara u žitu. Već u XV veku vrednost je perpere odskočila. Godine 1470. u Dubrovniku u dukat je išlo: 3,4 perpere, au perperu 12 dinara.

Saturday, March 17, 2012

Numizmatika savremene Grčke

Kolevka zapadne civilizacije, koja je učinila ogroman doprinos nastanku i razvoju demokratije, umetnosti, arhitekture, i naravno novčarstva, Grčka je pala pod vlast Rima u II veku pre nove ere. Bila je deo Vizantijskog carstva sve do 1453. godine, kada je osvojila Turska. Grčka je pod vlašću Turaka održala sopstveni jezik i kulturu, a ustanak iz 1821. godine je doveo do velikog nacionalnog pokreta, koji je doveo do stvaranja grčke države 1827. godine.

Evropske sile su 1833. priznale suverenitet grčke, a za kralja je proglašen princ Oto Bavarski. Stvaranjem nove nezavisne države, vratio se i antički monetarni sistem – drahme, koje se dele na sto lepta. 1828. godine se kuju bakarni novci od 1 i 5 lepta, sa krstom iznad feniksa, simbolom ponovnog rođenja zemlje. Nedugo zatim se izrađuju i druge nominale, uključujući i one srebrne sa likom kralja Ota iz 1833. godine. Godine 1862. kralj Oto je zbačen sa prestola, a nasledio ga je Džordž, drugi sin Danskog kralja Kristijana. Kralj Džordž je vladao do 1913. godine, kada je ubijen u Solunu. Tokom svoje duge vladavine kraljevski portret je počeo da se kuje i na sitnim kovanicama. Godine 1912. se u opticaj pušta nova serija kovanog novca, uključujući i 5, 10 i 20 lepta sa rupom i prve grafičke scene – antički motivi sove i Atine. Relativno mali broj kovanica naredne decenije nosi portret vladajućeg monarha, tako da se državni udari i pobune ne odražavaju na aversu. Konstantin I je za vreme nemačke okupacije u toku prvog svetskog rata bio primoran da abdicira. Vratio se na tron, ali je ponovo proteran 1922. godine, zbog neuspešne kampanje osvajanja obale Male Azije u Turskoj. Nasledio ga je sin Džordž II, ali je ubrzo i on proteran, a Grčka je postala republika.
Republika je trajala sve do 1935. godine, kada je Džordž II ponovo došao na presto. Republikanska Grčka nije želela kraljevske simbole na kovanicama, pa su za seriju kovanog novca iz 1926. godine od 20 i 50 lepta, i 1 i 2 drahme našli inspiraciju u antičkoj Grčkoj, i to u Atini sa korintskim šlemom. I serija iz 1930. godine ima isti uzor, na kovanicama od 5, 10, i 20 drahmi gde se pojavljuju Feniks, boginja Demetra i bog mora Posejdon.
Nezadovoljstvo republikom je dovelo do plebiscita 1935. godine, kada je doneta odluka da se obnovi monarhija. Kralj Džordž II se vratio u Atinu na svoj presto, a ovaj događaj je obeležen kovanicama od 20 zlatnih i 100 srebrnih drahmi, sa likom kralja i datumom njegovog povratka, s tim što su ove kovanice puštene u opticaj 1940. godine. Zanimljivo je da je Republikanski novac ostao još dugo u opticaju, a sledeća serija kovanog novca se pojavila tek 1954. godine. Tokom drugog svetskog rata, Grčka je bila okupirana od strane nacističke Nemačke. Džordž II je otišao u egzil 1941. godine, a po treći put se vratio 1946. Naredne godine ga je nasledio njegov brat Pavle, čiji se profil pojavio na nominalama iz 1954. i 1965. godine. Interesantni je jubilarni novčići nominale 30 drahmi, izarađeni od srebra, kovani 1963. godine sa likovima pet dotadašnjih Grčkih kraljeva, kao i iz 1964. godine povodom venčanja mladog kralja Konstantina II i njegove neveste Ane-Marije. Na kasnijem redovnom novcu se nalazi njegov profil i nacionalni grb.Vojna hunta je 1967. godine preuzela vlast. Nakon neuspešnog protivudara Konstatin II je morao da pobegne u Rim. Hunta je zvanično zbacila kralja i monarhiju 1973. godine, a u međuvremenu su u opticaj puštene serije iz 1971. i 1973. godine sa profilom kralja Konstantina. Kovanja se nastavljaju serijama koje prikazuju drevne priče, uključujući sovu, feniksa, krilatog konja Pegaza. Na kovanicama od jedne i dve drahme se smenjuju portreti osoba koje podsećaju na rat za nezavisnost, Konstantin Kanaris, Jorgos Karaiskakis, a na većim nominalama se javljaju antički motivi: Demokrit, Perikle, Homer… Devedesetih godina se na novcu pojavljuju modernije istorijske ličnosti. Klasični motivi su iskorišćeni i za grčke verzije evra.

Friday, March 9, 2012

Taliri Marije Terezije

Taliri Marije Terezije su verovatno najpopularnije kovanice u svetu. Ove kovanice, prečnika 39,5-41 milimetra, debljine 2,5 milimetra, težine nešto preko 28 grama, sastava srebra čistoće 0,833 i bakra 0,166 se kuju od 1741. godine, pa sve do današnjeg dana. Carica Marija Terezija je ovu kovanicu uvela 1741. godine, i 9 talira je vredelo 1 Bečku marku. 1750. godine je izvršena monetarna reforma i 1 Bečka marka je od tog trenutka vredela 10 talira, i taj standard je prihvaćen širom nemačkog govornog područja, a kasnije formalno i Bavarskom monetarnom unijom.
Na aversu ove kovanice je tekst "M. THERESIA D. G. R. IMP. HU. BO. REG." , a na reversu "ARCHID. AVST. DUX BURG. CO. TYR." (Marija Terezija, milošću božjom Rimska carica, kraljica Mađarske i Češke, nadvojvotkinja Austrije, vojvotkinja od Burgundije, grofica od Tirola). Po obodu je njen moto "Justitia et Clementia" (Pravda i pomilovanje).
Smrću carice Marije Terezije nije prestalo i kovanje ovih srebrnjaka. Zbog ogromne popularnosti, prvenstveno u arapskim zemljama, a kasnije i u regionu Crvenog mora, ovi taliri se kuju sve do naših dana. Godina kovanja je „zamrznuta“ 1780. godine, kada je carica preminula. Pretpostavlja se da je do 2000. godine otkovano oko 389 miliona ovih talira. Taliri su se kovali u kovnicama u Birmingemu, Bombaju, Briselu, Londonu, Parizu, Utrehtu, Karlsburgu, Kremnici, Milanu, Pragu i Beču.
1935. godine Musolini je uspeo da izdejstvuje dvadesetpetogodišnju koncesiju za talire, i Italija je iskoristila to pravo i jedina kovala ovu vrstu talira sve do 1961. godine. U februaru 1962. godine, je Austriji priznato formalno pravo da ponovo kuje ovu vrstu talira, što ona čini i dan danas, prvenstveno za potrebe kolekcionara.

Saturday, March 3, 2012

Srpski srednjevekovni novac – kralj Uroš I

Kralj Uroš I bio je četvrti i najmlađi sin Stefana Prvovenčanog iz njegovog braka sa Anom Dandolo, unukom mletačkog dužda. Nakon što su njegova braća kralj Radoslav i kralj Vladislav napustili tron, kruniše se 1243. godine. Oženio se Jelenom Anžujskom, rođakom Karla I Anžujskog, kralja Sicilije i Napulja. Vodio je uglavnom miroljubivu spoljnu politiku. Kralj Uroš I je nakon neuspešnog rata protiv Ugarske 1268. godine bio zarobljen, a jedan od uslova mirovnog sporazuma je bio da svog starijeg sina Dragutina oženi ugarskom princezom Katalinom, ćerkom ugarskog kralja Stefana Petog. Dragutin je 1276. godine uz pomoć ugarskih pomoćnih četa, koje mu je poslala tašta Jelisaveta Kumanska, u to vreme regent Ugarske, napao svog oca kralja Uroša I, i nasilno preuzeo vlast. Kralj Uroš I se zamonašio, i uskoro umro.Za vreme vladavine Uroša I u Evropi je došlo do velike najezde Mongola, koji su opustošili ogromne oblasti. Posledica te Mongolske najezde je bila i doseljavanje Sasa (germanskih rudara) na teritoriju Srbije. Sasi su vrlo brzo razvili rudnik srebra Brskovo u blizini Mojkovca, a kasnije i mnoge druge. Proizvodnja, prerada i izvoz srebra će u toku celog srednjeg veka biti najjača privredna grana Srpske države. U Dubrovačkom arhivu postoji dokument iz 1281. godine kojim se potvrđuje dug izražen u brskovskim groševima nastao pre pet godina (za vreme vladavine Uroša I). To dokazuje da je kralj Uroš I kovao novac, ali na tu temu istaknuti teoretičari srpskog srednjevekovnog novca nemaju zajednički stav. Numizmatičari su ranije smatrali da svi novci sa natpisom VROVSIS REX pripadaju kralju Urošu I, ali oni u to doba nisu obraćali dovoljno pažnje na titularna imena srpskih kraljeva. Sergije Dimitrijević izdvaja dva primerka i pripisuje ih zajedničkom kovanju kraljeva Uroša I i sina mu Dragutina. Vujadin Ivanišević i Miroslav Jovanović zastupaju stav da je kralj Uroš I najverovatnije kovao novac, ali da u ovom trenutku ni jedan tip ne može sa sigurnošću da se opredeli kao njegovo kovanje.

Wednesday, February 29, 2012

Španiji vraćene kovanice vredne 500 miliona dolara

Španiji su vraćene kolonijalne srebrne i zlatne kovanice procenjene vrednosti oko 500 miliona dolara. Španski brod Nuestra Senora de la Mercedes je prevozio oko 600 hiljada srebrnog i zlatnog kolonijalnog novca, kada je 5. oktobra 1804. godine potopljen u pomorskoj bici 100 milja zapadno od moreuza na Gibraltaru protiv Britanske mornarice. Većinu kovanica je pronašla ekspedicija Odyssey Marine Exploration 2007. godine. Od trenutka otkrića blaga, vlada Španije i Odyssey Marine Exploration su imali otvoreno neslaganje oko pitanja vlasništva. Nakon pet godina suđenja, američki sudija za prekršaje je konačno naložio kompaniji Odyssey Marine da otkriveno blago predaju španskim zvaničnicima. Otkrivene kovanice su uglavnom iz 18. Veka, kovane do 1804. Godine, do trenutka potapanja broda. Sve kovanice su španske, a najveći deo je otkovan u kovnici u Limi. Pri potapanju broda je poginulo oko 250 mornara i ovo potapanje je prouzrokovalo da Španija objavi rat Engleskoj. Nakon otkrića ovog blaga, pojavilo se nekoliko pretendenata na vlasništvo. Dve Peruanske vlade, kao i potomci 25 španskih mornara je na sudu pokušalo da dokaže da blago pripada njima. Španski zvaničnici planiraju da blago doniraju različitim muzejima, gde će kovanice biti istražene, a zatim i izložene.
Prevod članka Jaime Hernandeza

Monday, February 27, 2012

Srpski srednjevekovni novac – kralj Stefan Radoslav

Kralj Stefan Radoslav je bio najstariji sin kralja Stefana Prvovenčanog. Po majci, vizantijskoj princezi Evdokiji, je bio u srodstvu sa carskom porodicom Duka, što je naglašavao u potpisu na svojim poveljama i na novcu koji je kovao. Kompletnu spoljnu politiku je bazirao na vezama sa tastom, epirskim despotom, kasnije carem, Teodorom Anđelom. Nakon bitke na Klokotnici, gde je Teodor Anđel doživeo težak poraz od bugarskog cara Jovana II Asena, kralj Stefan Radoslav ostaje bez moćnog zaštitnika. Srpska vlastela ga uskoro zbacuje sa vlasti, a presto preuzima njegov brat Vladislav. Radoslav napušta Srbiju, odlazi najpre u Dubrovnik, a zatim i u Drač, gde pokušava da pronađe saveznike za svoj povratak na srpski presto, ali pošto mu to ne polazi za rukom, vraća se u Srbiju gde se zamonašio i povukao iz aktivnog političkog života.
Kralj Radoslav je prvi srpski vladar koji je kovao novac. Po tadašnjim shvatanjima pravo na kovanje novca imao je samo car, i kovali su ga samo pretedenti na vizantijski presto – epirski, nikejski i bugarski car. Radoslav nije imao ni vojnu, a ni ekonomsku snagu da bi postao vizantijski car, a jedino po čemu se isticao među pretendentima je bilo njegovo poreklo – poslednji vizantijski car mu je bio deda.
Novac je kovao u srebru i bakru, po ugledu na vizantijski novac, tekstovi su na grčkom jeziku, a najviše podseća na novac Teodora Anđela. Zbog sličnosti sa novcem Teodora Anđela neki numizmatičari su pretpostavljali da je ovaj novac kovan u Solunu. Međutim, iskopavanjima u Rasu je pronađena kovnica u kojoj su se nalazili kalup, materijal za kovanje novca, kao i nekoliko novčića koji su bili otkovani samo sa jedne strane. Novac je čankast, tekst na novcu je Stefan kralj Duka, a poznata su četiri tipa novca (jedan kovan u srebru, tri u bronzi). Ukupno je poznato oko 100 novčića, od kojih se najveći deo nalazi u Narodnom muzeju u Beogradu.
Kovanja kralja Radoslava nisu imala uticaja na razvoj kasnijeg novčarstva na teritoriji Srbije.

Thursday, February 23, 2012

Kovani novac kralja Edvarda VIII

Kolekcionari su u mogućnosti da sakupljaju novčiće sa likom svih britanskih vladara još od Vilijama Osvajača (1066) do danas. Neki starije vrste novca nisu najbolje očuvane, tako da se likovi vladara ne vide najbolje, ali se sa sigurnošću može utvrditi da su kovani za vreme vladavine određene osobe, i da lik na novčiću predstavlja određenog vladara. Najveći izazov za kolekcionare novčića sa portretom britanskih vladara je, verovali ili ne, nabaviti ne srednjevekovni novčić, već novčić vladara iz dvadesetog veka. Radi se o kovanjima Edvarda VIII. Kralj Džordž VI je umro 20. januara 1936. godine. Tradicija britanske numizmatike je da se u toku cele godine nastave kovanja sa njegovim portretom, a da se za sledeću godinu pripreme planovi za kovanja sa portretom njegovog naslednika. Priča o Edvardu VIII je verovatno poznata većini numizmatičara. On je bio najstariji sin Džordža VI i po pravu primogeniture je trebalo da bude krunisan kao sledeći kralj. Međutim, Edvard nije bio idealan kandidat za kralja. Imao je dosta problema, a najveći je verovatno bio veza sa dvaput razvedenom amerikankom Volis Simpson. Političke intrige su se nastavile tokom cele 1936. godine, i Edvard zbog toga nije zvanično krunisan. 10. decembra 1936. godine je abdicirao, u korist svog mlađeg brata Džordža VI, kako bi mogao da stupi u brak sa Volis Simpson. Njegova abdikacija je za širu javnost bila iznenađenje. Pred numizmatičarima se postavila dilema: kako sakupljati novčiće kralja koji to nikad nije bio?
Savetodavni komitet Kraljevske Kovnice novca je na svojoj sednici 10. februara 1936. godine izabrao nekrunisani portret Edvarda VIII, kao predlog za novo kovanje. Edvard je trebalo da odobri ovo rešenje. Međutim, iako je tradicija nalagala da portret gleda u suprotnu stranu od prethodnika, Edvard se nije složio da njegov portret gleda u levo, jer je to njegova lošija strana lica. U planu je bio i nov dizajn kovanice od tri penija, koji je kasnije iskoristio njegov naslednik Džordž VI. Ta kovanica je bila izrađena od legure nikla i bronze, za razliku od iste nominale kralja Džordža V, koja je bila od srebra, ali je brzo bila prihvaćena i postala popularnija od stare.
Numizmatičari koji žele da u svojoj kolekciji imaju novčić sa likom Edvarda VIII će se brzo razočarati. Set iz 1937. godine u proof tehnici nije izdat. Njegov portret se ne nalazi na kovanicama od jedne krune, pola krune, florinu, škotskom šilingu, šest i tri penija. Kovanice od penija, pola penija i fartinga nisu izdate 1937. godine. Veoma retko se na aukcijama pojave suvereni, pola krune i šest penija. Ukoliko imate dovoljno novca, možete ih nabaviti, imajući u vidu da ih britanska vlada nije zaplenila, kao što je slučaj sa nekim problematičnim američkim novčićima. Neki srećnici su našli apoen od tri penija iz 1937. godine, koji su se nekako našli u cirkulaciji u malim količinama. To su verovatno jedini britanski novčići Edvarda VIII koji su dostupni kolekcionarima. Ali, ni oni nisu jeftini. Postoji i nekoliko fantazijskih izdanja sa likom kralja Džordža VIII, ali oni i nisu pravi novac.
1936. godine su u Britanskoj Istočnoj Africi, Britanskoj Zapadnoj Africi, Fidžiju, Novoj Gvineji i najmanje dve države u Britanskoj Indiji kovani novčići u ime Edvarda VIII. Svaki od tih novčića nosi ime nekrunisanog kralja, ali ni jedan od njih nema portret vladara. Ti novčići se mogu naći na tržištu po pristupačnim cenama.
Edvard VIII je enigma za modernu istoriju. Kao i njegov kovani novac.

Sunday, January 29, 2012

Novac ruskog cara Nikolaja II

Car Nikolaj II (Nikolaj Aleksandrovič Romanov), rođen je 18. maja 1868. Vladao je od 1894. godine, do abdikacije 15.marta 1917. Pogubljen je od strane boljševika, zajedno sa caricom Aleksandrom, četiri ćerke i sinom Aleksejom 17. jula 1918. godine.
Za vreme njegove vladavine je Rusko carstvo prešlo na zlatni standard 1897. godine, bez većih promena u kovanju srebrnog novca. Kovnica u Sant Petersburgu, počevši da jednim delom kuje i zlatni novac, nije uspela da podmiri kompletnu potrebu za srebrnim novcem, pa je jedan deo kovanja prešao u kovnice Pariz i Brisel. Srebrni novac koji po obodu ima jednu zvezdu je kovan u Parizu, a dve zvezdice po obodu ima novac kovan u Briselu.
Prve kovanice sa likom cara Nikolaja II nose godinu kovanja 1895., a poslednje 1916. Kao i u drugim državama tog doba, kovanice su izrađivane od bakra, srebra i zlata. Od bakra su izrađivanje kovanice od četvrt i pola kopejke, jedne, dve, tri i pet kopejki. Srebrne nominale su od pet, deset, petnaest i dvadeset pet kopejki, kao i pola i jedna rublja. Zlatan novac je kovan u nominalama od pet, sedam i po, deset i petnaest rubalja.
Od jubilarnog novca naroćito se ističu krunidbena rublja iz 1896. godine, kao i srebrna rublja iz 1913. povodom 300 godina dinastije Romanov.