Saturday, April 28, 2012

Kovani novac dinastije Obrenović

Moderno srpsko novčarstvo počinje 1968., kada su za knjaza Mihaila Obrenovića III iskovane nominale od 1, 5 i 10 para. Novac je iskovan od bakra, na reversu je venac sa krunom, nominala i godina kovanja, a na aversu lik kneza sa tekstom „OBRENOVIĆ III KNJAZ SRBSKI“ (apoen od jedne pare ima i varijantu SRĆSKI umesto SRBSKI).
Godine 1875. se kuje nova serija, ovog puta od srebra, nominale 50 para, 1 i 2 dinara. Na aversu je lik kneza i tekst „MILAN M. OBRENOVIĆ IV KNJAZ SRPSKI“, a na reversu je venac sa krunom, sa nominalom i godinom kovanja.
Sledeća serija nosi godinu kovanja 1879. i ima ukupno sedam nominala. Apoeni od 5 i 10 para liče na iste apoene iz 1868., samo što je na aversu lik i ime novog vladara (knjaz Milan), a na reversu nova godina kovanja. Apoeni od 50 para, 1 i 2 dinara su isti kao 1875., samo što je na reversu nova godina kovanja. Po prvi put se kuju apoeni od 5 i 20 dinara. Apoen od 5 dinara je izrađen od srebra, na aversu je lik kneza Milana sa tekstom „MILAN M. OBRENOVIĆ IV KNJAZ SRPSKI“, a na reversu je venac sa krunom, sa nominalom i godinom kovanja. Kovanica od 20 dinara je iskovana od zlata, na aversu je lik kneza sa tekstom „MILAN M. OBRENOVIĆ IV KNJAZ SRPSKI“, a na reversu je venac sa krunom, sa nominalom i godinom kovanja.
Nakon proglašenja kraljevine, 1882 se kuju dve nominale, od 10 i 20 dinara, izrađene od zlata, na aversu je lik kralja Milana i tekst „MILAN I KRALJ SRBIJE“, na reversu nominala i godina kovanja u vencu sa krunom.
Apoeni od 5, 10 i 20 para kuju sa godinama kovanja 1883 i 1884. Kovanice su izrađene od legure nikla i bakra. Na aversu je grb kraljevine Srbije, a na reversu je tekst „KRALJEVINA SRBIJA“, nominala i godina kovanja.
Godine 1897. se kuje poslednja serija dinastije Obrenović. U pitanju su srebrne kovanice, nominale 1 i 2 dinara. Na aversu je lik kralja Aleksandra Obrenovića sa tekstom „ALEKSANDAR I KRALJ SRBIJE“, na reversu nominala i godina kovanja u vencu sa krunom.

Thursday, April 19, 2012

Prihodi srpskih srednjevekovnih vladara

Srpski srednjevekovni vladari nisu poznavali razliku između državnih i privatnih finansija. Posedovali su riznicu, gde su se slivali svi prihodi koji su im pripadali, i naravno iz te riznice finansirali tekuće potrebe države. Riznicom su upravljali vlastelini, koji su imali funkciju zvane kaznac, protovestijar, rizničar ili čelnik riznički, u zavisnosti od perioda. Zadatak rizničara je bio da organizuje jedan složeni aparat, koji će u ime vladara ubirati dažbine od zavisnog stanovništva i trgovaca. Obično su za tu funkciju birani trgovci iz primorskih gradova, najčešće iz Kotora.
Najznačajniji prihodi srpskih vladara su bili:
1. Soće – plaćalo ga je svako domaćinstvo, i to u iznosu od jedne perpere ili kabao žita (perpera je obračunska jedinica, vredi oko 12 srebrnih dinara, kabao žita je oko 15 kilograma)
2. Desetak – se plaćao uglavnom od poljoprivrednih proizvoda, u prvo vreme je bio isključivo naturalno plaćanje, a kasnije je bilo omogućeno i novčano
3. Carina – se ubirala na gradskim trgovima, i plaćali su je trgovci u iznosu od deset posto od prodate robe, s tim što je postojala i izvozna carina, za robu koja je napuštala zemlju u iznosu od dva posto. Carina se obično izdavala u zakup Dubrovačkim trgovcima, koji su vladaru isplaćivali unapred određenu sumu
4. Urbura – naknada za izvađenu rudu. Imajući u vidu da je rudarstvo bilo veoma razvijeno u srednjevekovnoj Srbiji, ovo je bio jedan od najvažnijih prihoda za vladare, i iznosio je deset do dvanaest i po procenata
5. Dubrovački tributi – Mogoriš, Svetodmitarski i Stonski dohodak, kumerk solski – Srbija je bila u zaleđu Dubrovnika, i Dubrovnik je za svoj prosperitet imao da zahvali jakim trgovačkim vezama sa Srbijom. Tokom svoje istorije Dubrovnik je plaćao različite dažbine srpskim vladarima da bi održao trgovačke veze (Mogoriš, kumerk solski, Svetodmitarski dohodak), ali i zakupljivao pojedine oblasti od srpskih vladara (Stonski dohodak)
6. Prihodi od kazni – ako su ovi prihodi bili zanemarljivi za vladare, u svim pravnim aktima tog doba možemo videti zaprećene globe
Ukupni godišnji prihodi pojedinih vladara nam nisu poznati, prvenstveno zbog nedovoljnih istorijskih izvora. Iz dubrovačkih izvora možemo naći podatke o tributima koje su oni isplaćivali (Svetodmitarski dohodak je bio dve hiljade perpera godišnje, Stonski petsto perpera godišnje), ali i brojne razrešnice za zakup carina.
Rashodi vladara koji su najviše opterećivali riznicu su prvenstveno izdržavanje dvora, nabavka oružja i izdržavanje vojske. Od većih rashoda još imamo opremanje poslanstava, nagrađivanje vlastele za vernu službu, ktitorske delatnosti i izdržavanje crkava i manastira. U periodu Despotovine jedna od najvećih stavki rashoda je bio danak, koji je iznosio četrdeset do pedeset hiljada dukata godišnje.

Thursday, April 12, 2012

Dvoglavi orao na srpskom novcu

Predstavu orla kao simbola snage, habrosti i pobede pratimo, počev od VI veka stare ere, na novčanim kovanjima Makedonije, Grčke, Rima, provincijama i kolonijama, tj čitavog antičkog sveta. Na njima je orao prikazan kao neizbežan atribut vrhovnog boga grčko-rimskog panteona Zevsa ili Jupitera. Simbolika ove predstave održala se kroz srednji vek, sve do modernih vremena i to u obliku dvoglavog orla. Danas je predstava dvoglavog orla u različitim varijantama zastupljena u heraldici i u numizmatici mnogih zemalja širom sveta kao simbol suverenosti i državnosti jedne nacije.
Predstava dvoglavog orla, popularne kolaste azdije, javlja se kod nas, očigledno pod vizantijskim uticajem, već polovinom XIII veka na svečanoj odeći srpskih vladara iz dinastije Nemanjića. Kolastu azdiju prvi put nalazimo na odeći kralja Radoslava, zatim kralja Stefana Dečanskog, cara Dušana, despota Olivera, kneza Lazara i despota Stefana Lazarevića. O tome nam svedoče mnoge freske manastirskih zadužbina. Osim na vladarskim insignijama, dvoglavog orla srećemo i na drugim odevnim predmetima vladara, na novcu, pečatima, prstenju, polilejima, srebrnom posuđu itd. Carski dvoglavi orao, kako ga prikazuju stare vizantijske iluminacije, bio je ptica sa grba Paleologa, poslednje vizantijske dinastije. Orao je simbolizovao carstvo, koje je gledalo kako na Istok tako i na Zapad. Postojali su strogo utvrđeni propisi za hijerarhijsku lestvicu po kojima su vizantijski car, sevastokrator, ćesar, i ostali, smeli da nose predstave orlova. Orao je u Vizantiji obeležavao visoko dostojanstvo i stavljao se kako na odeću tako i na opremu.
Postoje podaci iz X – XII veka da su dvoglavi orlovi prihvaćeni u Srbiji uz visoke titule, koje su nekim srpskim vladarima podarili vizantijski carevi. Orlovi su u prvo vreme u Srbiji bili prihvaćeni više kao oznaka pojedinog dvorskog dostojanstva i u početku nisu označavali ničiji lični grb. Kasnije se nalaze uglavnom na odeći vladara. U vreme vladavine cara Dušana predstava kolaste azdije veoma je česta na divitisionu (= carska odežda), kao jednoj od carskih insignija (= vladarska obeležja), zatim nakitu, naročito prstenju, kao i ostalim predmetima materijalne kulture. Verovatno je tada, polovinom XIV veka Zapad smatrao dvoglavog orla grbom Nemanjića (katalonski kartograf Dulsert crta 1339. godine skopsku tvrđavu sa zastavom na kojoj je dvoglavi orao).
Na osnovu činjenice da dosadašnji nalazi našeg srednjevekovnog novca svedoče o tome da amblem dvoglavog orla na novcu koriste samo despoti (despot Jovan Oliver, ili despot Jovan Uglješa, despot Stefan Lazarević i despot Đurđe Branković), za koje znamo da su po rangu iza kralja, nećemo pogrešiti ako kažemo da su oni na moneti vezani najpre za titulu despota. Pri tome, ne treba ih vezivati samo za despota Stefana Lazarevića i proglašavati državnim grbom tog vremena. Činjenica je i da su se orlovi kao amblem održali od naše srednjevekovne kraljevine preko carstva, kneževine i despotovine, sve do vremena obnovljene kneževine i kraljevine u XIX veku, a danas i do Republike.
Dvoglavi orao je zastupljen na jednoj vrsti srebrnih dinara despota Jovana Olivera (j. Šafarik, Š. Ljubić) ili Jovana Dragaša (Lj. Nedeljković) ili Jovana Uglješe (M. Jovanović) dostojanstvenika cara Dušana.
Od predstava dvoglavog orla na despotskim kovanjima nemamo mnogo novčanih vrsta. Do sada su nam poznata despotska kovanja Stefana Lazarevića i to dve vrste srebrnih dinara i četiri vrste srebrnih „malih novaca“, kako ih je nazvao prof. S. Novaković.
Od kovanja despota Đurđa Brankovića poznate su nam dve veoma retke vrste novca koje uz orla na aversu, na reversu poseduje predstavu lava u hodu i zvezde. Prva vrsta predstavlja jedinstven nalaz sa iskopavanja na Novom Brdu. Opis ovog novca je dao S. Dimitrijević u Zborniku Narodnog muzeja u Beogradu, V, 1967, uz veoma lošu fotografiju. I fotografija druge vrste novca, despota Đurđa gde se orao nalazi između rogova šlema, je veoma loša.
Ponovno kovanje srpskog novca usledilo je oko četiri veka kasnije, u obnovljenoj kneževini Srbiji. Prva kovanja kraljevine Srbije za vreme vlade Milana Obrenovića I sa reversnom predstavom srpskog grba, na kome dominira dvoglavi orao u letu, potiču iz 1883. godine sa apoenima od 5, 10 i 20 para. Kasnije, 1904. kralj Petar Karađorđević izdaje monete od 2 i 5 para, kao i srebrnih 5 dinara. Kovanja iz 1912. i 1917. i apoeni od 5, 10 i 20 para, sa dvoglavim orlom na grbu, predstavljaju poslednji novac kraljevine Srbije.
Knjaževina a kasnije kraljevinaCrna Gora u periodu 1906 – 1914. Godine takođe preuzima kao deo kulturnog i istorijskog nasleđa srpskog naroda i amblem dvoglavog orla. Dvoglavi orao se nalazi na aversu kod apoena od 1, 2, 10 i 20 para. Na većim apoenima kao što su 1,2 i 5 perpera u srebru i 10, 20 i 100 perpera u zlatu, orao je na reversu.
U okviru kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca kralj Petar I Ujedinitelj kuje 1920. godine novac u apoenima 5, 10 i 25 para, takođe sa aversnom predstavom grba gde dominira krunisani dvoglavi orao.
Za vreme Kraljevine Jugoslavije kralj Aleksandar I Karađorđević izdaje 1931. godine kovani novac od 10 i 20 dinara, a 1932. i apoen od 50 dinara srebru. Od 1931 – 1934. godine sledi prva emisija jugoslovenskih zlatnika, tada je kovan 1 dukat, a 1931 -1933. godine 4 dukata.
Prestolonaslednik kralj Petar II Karađorđević emituje 1938. godine srebrne apoene od 20 i 50 dinara. Sve pobrojane emisije kraljevine Jugoslavije nose na reversu amblem dvoglavog orla sa grbom dinastije Karađorđevića na grudima.
Da dodamo još i to da je Srbija nakon rasparčavanja kraljevine Jugoslavije 1941. godine pod nemačkom okupacijom kovala novac u apoenima od 50 para, 1 i 2 dinara (1942) i 10 dinara (1943). Na svim tim novcima na aversu se nalazila predstava dvoglavog orla, ali tada bez krune.
Buđenjem nacionalne svesti i demokratizacijom društva dvoglavi orao kao vekovna srpska tradicija i simbol državnosti vraća se kako na srpski i jugoslovenski grb tako i na jugoslovenski metalni novac. Prvo takvo kovanje je apoen od 150 dinara iz 1994. godine, zlatnik, izdat povodom 110 godina Narodne banke Srbije. Dvoglavi orao je ponovo „doleteo iz prošlosti“ na avers redovnog izdanja metalnog novca iz 1996, sa apoenima od 10 i 50 para, a nadamo se da će tu i u budućnosti ostati da gleda na Istok i Zapad.

Slobodanka Stojaković, časopis Dinar broj 5

Saturday, April 7, 2012

Kamatnici srednjevekovne Srbije

Đuro Daničić u svom „Rječniku iz književnih starina srpskih“ štampanog 1864. godine za kamatnika kaže da je to zajmodavac koji naplaćuje kamatu, da je izvedena iz starogrčke reči kamata, što znači prinos ili dobit.
Arhanđelova povelja cara Dušana (Stojan Novaković, Zakonski spomenici srpskih država srednjega veka) u tri svoja člana spominje kamatnike (i kamatu), i to:
- U članu 9, gde opisuje kako je stekao vinograd koji poklanja
„A se vinogradi crkve te:... vinograd za dvorovi, i zamjanismo ga Dabiživu kamatniku na Kurilu;...“
- U članu 22, gde ćesar Grgur prilaže kamatnika Dabiživa, koji će manastiru godišnje isplaćivati 18 lisica
„ I s milostiju i hotenijem carstva mi, priloži ćesar Grgur crkvi carstva mi Arhangelu Dabiživa kamatnika da daje za godište 18 lisic.“
- U članu 172, gde se kaluđerima zabranjuje da se bave poslovima kamatnika
„I kto se obrete kaluđer dinare daje u kamatu, da se iždene.“

Iz Arhanđelove povelje cara Dušana možemo zaključiti sledeće:
- Da je zanimanje kamatnika postojalo, i da je bilo dozvoljeno (javno), jer se osoba tog zanimanja nalazi u zvaničnom dokumentu kojim car osniva manastir
- Da su kamatnici za svoju delatnost plaćali neku vrstu poreza, u ovom slučaju 18 lisica godišnje, i da lokalni vlastenin tu dažbinu prepušta manastiru svetog Arhangela
- Da je sveštenim licima bilo zabranjeno da se ovim pozivom bave, ali da crkva u svakom slučaju poznaje ovu privrednu granu, samim tim što će kamatnik porez na svoje zanimanje plaćati manastiru
U zakonskoj regulativi tog doba ne postoje podaci o profesiji kamatnika, niti o pravilima o davanju novca na zajam da bi se zaradila kamata. Pravila su svakako postojala, ili u pisanoj formi, do sada neotkrivenoj, ili se primenjivalo običajno pravo. Visina kamate takođe nije poznata, ali je u svakom slučaju bila iznad pet procenata, jer je davanje novca na poklad obično iznosilo toliko.

Sunday, April 1, 2012

Monetarni sistem srednjevekovne Srbije

Srebrni novac je u srednjevekovnoj Srbiji kovan od srebra domaće proizvodnje, što je bilo moguće zahvaljujući ponovnom otvaranju rudnika koji su bili eksploatisani još u rimskom periodu. Vađenje rude srebra je obnovljeno po unapred utvrđenom planu. Kao i u Češkoj i Mađarskoj, kopanje i preradu rude srebra su obavljali Sasi, rudari iz okoline Rinelanda, koji su od strane srpskih vladara pozvani sredinom XIII veka. Njima su garantovane brojne privilegije: bilo im je dozvoljeno da organizuju naselja na mestima koja su bila bogata rudom, da seku šumu za potrebu proizvodnje, da osnivaju kolonije i da sami biraju lokalnu vlast, da organizuju društva čiji su članovi bili akcionari u rudnicima, a vlasništvo u rudnicima su mogli da nasleđuju, prodaju ili založe. Organizacija rudnika je bila prepuštena slobodnom preduzetništvu.
U srednjevekovnoj Srbiji nisu postojale državne kovnice novca, a novac su izrađivali zanatlije zlatari, čije su radnje bile u carskim gradovima. Jedan od razloga zašto je novac kovan na više lokacija je zato što srednjevekovna Srbija nije imala prestonicu. Prestonica se nalazila na onom mestu gde bi vladar uspostavio sud i taj status je trajao onoliko koliko se sud nalazio na tom mestu. Na osnovu kovničkih oznaka utvrđeno je da je upotreba novca najviše bila razvijena za vreme vladavine kralja Milutina i cara Dušana. Pre kralja Milutina je postojala samo kovnica u Brskovu, a sasvim je sigurno da su kovnice Rudnik i Novo Brdo započeli svoj rad za vreme njegove vladavine. Za vreme Dušanove vladavine kovnice su radile na Rudniku, Novom Brdu, Plani, Prizrenu, Trepči, Skoplju i Ohridu.
Analizom težine sačuvanih srpskih dinara, numizmatičari su utvrdili da je Venecijanski groš težine 2,178 grama i 965/1000 finoće srebra poslužio kao model. Iako je bilo manjih odstupanja od propisane težine novca, odnos se nije promenio do pred kraj vladavine kralja Stefana Dečanskog. Na početku vladavine kralja Dušana dinar je izgubio četvrtinu vrednosti. To je bilo namerno smanjenje težine kovanog novca izazvano najverovatnije vojnim izdacima koje je Srbija imala usled brzog širenja na račun Bugarske i Vizantijskog carstva.
Oko 1348. godine, car Dušan je sproveo monetarnu reformu u cilju stabilizacije nacionalne monete, i tada je prekovao sve dinare kovane za vreme prethodnog dela njegove vladavine. Ovaj novac, čija je težina varirala od 2,12 do 0,98 grama je prekovan u takozvani carski novac prosečne težine 1,50 grama. Nakon masovnog prekivanja novca iz kraljevskog i ranog carskog perioda, težina srpskog carskog novca je ostala stabilna.
U srednjevekovnoj Srbiji pravo kovanja novca je pripadalo onoj osobi koja je vršila stvarnu vlast na određenoj teritoriji. Bilo je slučajeva kada su vladari delili vlast u različitim delovima zemlje, da vladar ustupi pravo zaslužnoj vlasteli, ali i situacija uzurpiranja prava vladara na kovanje novca. Uzroke ovog fenomena treba tražiti u stavu prema teritoriji koji je u to vreme preovladavao Evropom. Ovakav stav je omogućavao jednoj državi da bude podeljena na osnovu sporazuma između članova vladarske porodice, što je rezultovalo i u stvarnoj podeli vlasti. U srednjevekovnoj Srbiji imamo primer uporednog vladanja dva kralja, Milutina i Dragutina, u periodu od 1282-1316 godine, i oba su kovali novac.
Član 168 Dušanovog zakonika je započeo zakonsku regulativu u uređivanju monetarnih odnosa , tako što je propisivao da se novac može kovati isključivo u carskim gradovima. Ovo je prvi srpski zakon u kome se pominje kovanje novca, i dozvoljavao je zlatarima da u carskim gradovima kuju carski novac, s tim što su sastav i težina bili određeni običajnim pravom. U to vreme, sredinom XIV veka, je bilo neumesno zakonski odrediti dozvoljeno odstupanje od propisane težine novca. Primitivne metode kovanja novca su omogućavale da se novac iste vrste značajno razlikuje u težini. Zakon o rudnicima Despota Stefana Lazarevića (1389-1427), koji je donet 1412. godine je zabranjivao sortiranje novca (trabosiljanje) i proveru njegove težine. Ispostavilo se da su stanovnici novac nakon kovanja sortirali tako da su lakše komade puštali u opticaj, a teže prekivali ili tezaurisali. Zabrana sortiranja i provere težine kovanog novca indirektno dozvoljava vladaru da kuje novac različit od propisane težine. To je bio početak preobražaja novca iz njegove materijalne u funkcionalnu vrednost.
Kovanje novca u kasnom srednjem veku je bio značajan izvor vladarskih prihoda. Kraljevska prava su proisticala iz verovanja da je vladar apsolutni vlasnik države. Apsolutno vlasništvo nad državom je dozvoljavalo vladaru da koristi svoja kraljevska prava i na teritorijama koja su bila u vlasništvu sitne i krupne vlastele i time ograniči pravo vlasnicima da koriste svoju zemlju. U kasnom srednjem veku, pod ostvarivanjem monetarnih prava se podrazumevalo da vladar može organizovati rad sopstvene kovnice, ili ih dati u zakup.
Pre Dušanovog zakonika, i posle njegove iznenadne smrti, kraljevska monetarna prava su se ostvarivala izdavanjem u zakup kovnica. Međutim, član 168 Dušanovog zakonika je legalizovao isključivo organizovanje kovnice od strane vladara. Na taj način, car Dušan i njegovi nadzornici su mogli da kontrolišu rad kovnica. Ranija praksa zakupa kovnica je značila da zakupci kovnica odgovaraju vladaru za težinu i kvalitet novca samo svojom reputacijom. Takav sistem je pružao veće mogućnosti zloupotrebe, jer ni radnici u kovnici, ni njihovi nadzornici nisu bili postavljeni od strane vladara. Car Dušan je organizovao samostalno kovanje novca kako bi završio proces unifikacije, koji je započeo prekivanjem novca iz kraljevskog i ranog carskog perioda.
Član 169 Dušanovog zakonika propisuje kaznu spaljivanja za krivotvorenje novca. Na tajno kovanje novca se gledalo kao zločin protiv države, jer su se tako narušavala fiskalna prava vladar. Nad zlatarima koji su novac kovali u selima ili gradovima bez ovlašćenja se imala izvršiti smrtna kazna. Pre Dušanovog zakonika, srednjevekovno srpsko zakonodavstvo ne poznaje smrtnu kaznu kao vrstu kazne za razne zločine. Teška krivična dela protiv države, lica, imovine ili crkve bila su kažnjavana oduzimanjem imovine ili dobara. Smrtna kazna za tajno kovanje novca je preuzeta iz rimskog prava, a u srednjevekovnu Srbiju je stigla ili putem Sasa koji su taj običaj doneli iz Češkog i Mađarskog prava, ili je preuzeto iz dubrovačkog statuta. Smrtna kazna je bila uvedena u cilju odvraćanja svih onih koji su hteli da falsifikuju carske dinare. Carski dinar je bio javna ustanova, i država, oličena u liku cara Dušana, je bila spremna da brani tu instituciju pretnjom smrtne kazne.
Skrivanje falsifikatora je takođe bilo kažnjivo. Kao osnovne administrativne jedinice srednjevekovne Srbije, sela su kolektivno odgovarala za skrivanje falsifikatora novca. Kolektivna odgovornost sela je značila da svi stanovnici sela učestvuju u održavanju reda i bezbednosti u okviru granica sela. U slučaju da to ne učine, oni su mogli biti proterani, a selo spaljeno. Osim cara Dušana, nijedan drugi vladar nije tako surovo kažnjavao selo koje je skrivalo zlatara. U prilog tome govori i činjenica da su Srbi koji su živeli po selima javno radili kao zlatari i pre i posle vladavine cara Dušana.
Pored kolektivne odgovornosti sela za skrivanje zlatara koji kuju novac, i privatni gradovi su imali kolektivnu odgovornost. Za razliku od sela, čiji se meštani raseljavaju za kaznu što su skrivali zlatare, stanovnici gradova su bili kažnjavani za isti prestup novčano. Visina kazne nije bila određena zakonom, tako da je car imao slobodu da je sam odredi. Car nije bio u mogućnosti da pozove na odgovornost administratore privatnih gradova (kefalije), pošto su oni bili postavljeni od strane vlastele. Obaveza da obezbede da se novac ne falsifikuje u gradovima je bila na samim stanovnicima, pa su shodno tome oni i plaćali ovu kaznu.