Saturday, March 24, 2012

Novac - iz kulturne istorije srpskoga naroda u srednjem veku

Iz studije STARA SRPSKA TRGOVINA I INDUSTRIJA, Kosta N. Kostić, Beograd 1904.

U početku trgovalo se razmenom, pa je tek docnije novac postao način razmene trgovinskih predmeta. Do kovanja srpskog novca po srpskim je zemljama strujio različit stran novac, od XIII veka naši vladaoci počinju kovati svoj novac, ali tragovi starinskog načina razmenjivanja održali su se do kraja Srednjega veka. Godine 1280. jedan Dubrovčanin prodaje drugome konja za 16 rifa materije, a jedan vlaški katun sirom isplaćuje rad jednom dubrovačkom ćurćiji. Što se u Zakoniku Stefana Dušana i vladalačkim hrisovuljama dažbine i kazne određuju u stoci (volovima i ovnovima), može se tumačiti starim običajem razmenjivanja, ili je to zbog novčane siromašnosti.Po srpskim zemljama strujio je ovaj strani novac: mletački, vizantiski, madžarski, bugarski, mavarski i drugi. Kada su zapadni krstaši prolazili kroz srpske zemlje, sa sobom su nosili zapadni novac, koji je naš narod malo cenio i računao ga sa smanjenom vrednošću. Otuda se može protumačiti što se krstaški putopisci žale na preveliku skupoću u srpskim zemljama. Vizantiski novac cirkulisao je osobito mnogo u onom vremenu kada se vizantiski prestiž osećao i na obalama Save i Dunava, kao i u dalmatinskim gradovima, i kada se jedan pravac srpske trgovine poče kretati ka Vizantiji. Vizantiski dukati, solidi, bezanti, numizmati, skifati (udubljeni dukati), obole, romanati, manuelati, mihalati, osobito su cenjeni sa svoje lepote i izrade. Po tumačenju Fr. Račkoga vizantiski novac bio je zlatni novac obeležen likom cara Romana Diogena (1068 – 1071). U novooslobođenim krajevima osobito se ceni stari vizantiski udubljen zlatan novac, pa mu prosti ljudi pridaju neku čudotvornu moć; taj se stari vizantiski novac zove „kostadinka“. Mletački novac strujio je po srpskim primorskim gradovima a i po unutrašnjosti, naročito u Bosni. Danas se u Bosni pronalazi više mletačkog nego li domaćeg novca. U našim se srednjevekovnim spomenicima javljaju „venetičke ili bnetačke perpere“, „mletački groševi“, „zlatni bnetački dukati“. Mletački dukat bio je osobito cenjen. Od bosanskih kraljeva Mleci su imali i tu privilegiju, da njihov novac u Bosni vredi kao i dubrovački. U XIV veku mletački mezanini morali su vredeti u Dubrovniku onoliko koliko i u Mlecima: da vrede dva mezanina jedan groš a 48 jedan zlatan dukat. Isto je tako mnogo cenjen mletački dukat i u Turskoj. Svetogorski kaluđeri pišu 1526. godine Dubrovčanima: „I vaše gospodstvo zna , da u carevoj zemlji drugi novac ne prolazi nego ili mletački dukat ili sultanija ili careva aspra“. U našim se spomenicima spominju u XV veku i „ugarski dukati“; despot Đurađ založi 10 sakulja mletačkih, turskih i ugarskih dukata. U XVII veku na Istoku najbolju je vrednost imao ugarski dukat – ongari d’or – daleko višu od mletačkog, i njime je Dubrovnik plaćao danak. Ti ugarski dukati verovatno su u narodnim pesmama dukati „žute madžarije“ ili „madžarlije“. I danas se u Konavlima madžarski dukat zove „mandžalija“, a u Crnoj Gori austrijski „madžalija“. Po srpskim zemljama strujili su i bugarski groševi, četvrtaci, aspre i zlatne perpere; aspre su u Bugarskoj kovane za vreme cara Aleksandra, i 6 bugarskih aspara išlo je u jedan groš. Kako spominju neki putopisci, po srpskim zemljama cirkulisao je i mavarski novac, i arabljanski mavrobotini (zlatni dukati) nisu izostajali iza vizantina. U opšte po Jevropi je u Srednjem Veku arabljanski novac svuda priman; i danas se nalazi arabljanski novac na obalama Baltiskog mora, u Poljskoj i Sleziji. Turski je novac počeo opticati po srpskim zemljama; kada su Turci, po dolasku na Balkansko poluostrvo, osvojene srpske zemlje otvorili mletačkim i dubrovačkim trgovcima. Osobito je mnogo tražena turska aspra, novac veoma kolebljive vrednosti. U XIV veku u jedan dukat išle su 32 aspre, a u XV veku 40-45, jedan dubrovački groš vredeo je tursku aspru. Srpska vlastela i vladaoci XV veka mnoge količine ovog turskog novca, aspara, šalju u Dubrovnik na čuvanje. Godine 1441. despot Đurađ ostavio je u Dubrovniku na čuvanje milion turskih aspara u težini 3533 litre, 2 unče i 3 aksađe. Ali su Turci kovanjem novca i suviše spekulisali. Po Teodoru Spandudžiniju u XVI veku turski su sultani imali od kovnice godišnji prihod 100.000 dukata. U XVI veku Turci su kovali dobar zlatan novac, koji nije ustupao ni samim mletačkim dukatima, a zvao se Soltanino (sultanija); turski je dukat imao 54 aspre; još su Turci kovali i jedan vrlo rđav bakarni novac zvan mangura; u početku je aspra vredela 8 mangura, pa za tim do 48. Po računanju gospodina Čede Mijatovića, jedna turska aspra u XVI veku vredela je koliko danas 0,24 – 0,21 dinara, a mangura 0,03 – 0,025 dinara. U jednoj listini moldavskog vojvode Stevana od 1487. godine pominju se „tatarski zlatnici“, a u narodnim pesmama pominju se dukati „misirlije“.Srpski se novac kovao ili u primorskim gradovima ili po unutrašnjosti na trgovima i u rudnicima. Od srpskih primorskih gradova Dubrovnik je novac najviše kovao; dubrovački je novac potiskivao srpski domaći novac, pa nije ustupao ni samom mletačkom novcu. U spomenicima se mnogo spominju dubrovački dinari, groševi i perpere, grossi de denario de Ragusa, moneta ragusina, grossi del chiunio de Ragusi. Kako je S. Ljubić dokazao, Dubrovčani su tek 1325. godine počeli kovati groševe, a folare krajem XV veka. Po ovome izlazi da su srpske države pre Dubrovnika počele kovati novac. Po Diverzisu Dubrovnik je u XV veku kovao trojak novac: 1. Groševe, u vrednosti tri mletačka solda, i to je bio najveći dubrovački novac2. Mezaline ili medijanine, u vrednosti 1,5 mlet. solad3. FolareSrednji je vek bio vek falsifikovanja novaca; kovanje je bilo veoma haotično, i na zapadu se njime mnogo spekulisalo i trgovalo. I ako je dubrovačko veće mnogo nastajalo da se u državnoj kovnici izrađuje čist i dobar novac, određivalo preciznu veličinu, oblik i težinu bakarnog i srebrnog novca i u kovnicu uvodilo savremene reforme, ipak je na dubrovačkom trgu cirkulisao i loš novac, pa su Dubrovčani spekulisali i samim kovanjem novca. Kralj im Milutin piše: „ I za vašu dragu ljubav, dajte mi dobre dinare, a nemojte mi davati rđave dinare“. U spomenicima se spominju „dobri“ a i „rđavi dubrovački dinari“. Kotorski providur Jakov Boldu 30. avgusta 1478. godine javlja u Mletke, da Dubrovčani veliku korist vuku od kovanja talira, koji se u Turskoj mnogo traže. U ostalom je Dubrovačka Republika zabranjivala pravljenje i upotrebu lažnog novca. Godine 1303. izdata je bila naredba: „da novac, koji se nađe da je lažan, mogu činovnici oduzeti ma kod kojih ga budu našli, taj novac tako pronađen da se uništi“. Kuzničari u dubrovačkoj kovnici bili su odabrani dubrovački zlatari, a njihov kuzničarski rad nadgledali su naročiti činovnici, „officiales super zecham, ad cecham“. Godine 1356. litra srebra prodavala se u Dubrovniku 15-16 hpp; od celog srebra, što uvezu strani trgovci u Dubrovnik, imali su da dadu u državnu kovnicu deseti deo.Od primorskih gradova novac su kovali Kotor, Bar (folare), Ulcinj, Drač. U spomenicima se često spominju kotorski dinari, perpere i groševi; bilo ih je i dobrih i rđavih; ali, izgleda da je kotorski novac bio niži od dubrovačkog i da su ga Dubrovčani pobijali.Novac su kovali od XIII veka i srpski vladaoci i vlastela, a verovatno i pojedini gradovi i rudarski trgovi po unutrašnjosti srpskih zemalja. Do XV veka u srpskim državama nije bilo državnih kovnica, nego su novac kovali zlatari, za koje Zakonik Stefana Dušana navodi izvesne odredbe. U ostalom kovanje novaca bila je vladalačka prerogativa, pa su vladaoci to pravo kovanja novaca davali i pojedinoj vlasteli i gradovima.U Bosni se nalazi više dubrovačkih, mletačkih i ugarskih novaca, nego li domaćih, i Dr Ćiro Truhelka zaključuje da su bosanski vladaoci kovali novac više da dokumentuju svoje suverensko pravo, a da je za trgovački promet upotrebljavan više stran novac. Sem srpskih, bosanskih i zetskih vladalaca, novac su kovala i pojedina vlastela i dinasti kao: Mrnjavčevići, Hrebeljanovići, Brankovići, Baošići, Dejanovići, Altomanovići, Šubići, župan Branko, knez Dmitar, župan Vratko, Hrvoje, župan Ropa, Rig, Jakov. Pa onda, novac su kovali i pojedini gradovi kao: Novo Brdo, Skoplje, Skadar, Smederevo, Prizren, Rudnik, naročito Brskovo. Brskovski novac naličio je na mletački, a u docnije vreme bio je sa latinskim natpisom. U spomenicima se često spominju „grossi, yperpera, denarii de Bresco, Brescoa“. U XIII i XIV veku novac je iz Brskova bio jako razglašen. Brskovskih je dinara, groševa i perpera bilo i dobrih i rđavih, „denaria de Brescoa boni“, „bona, mala et falsa moneta de Briscoa“, „grossi de Brescua de argento bono“. I mletačko i dubrovačko veće izdavalo je česte naredbe protiv rđavih brskovskih dinara i utvrđivalo kurs brskovskoj moneti. Mletačko veće 1282. godine naređuje knezovima u Zadru i Dubrovniku, konzulima u Pulji, Draču i Kotoru da paze na brskovske dinare i da suzbiju rđave. U početku XIV veka u Dubrovniku je bio naročiti kolegijum oficijala (officiales super grossos de Brescua), koji je istraživao rđave brskovske dinare.Po Zanetiju mletački su zlatari prešli u Srbiju još za vreme Stevana Prvovenčanog, ali verovatno da su prvi kovači srpskog novca bili Sasi, koji su i rudnike po srpskim zemljama otvorili. Verovatno da je Novo Brdo „kolevka srpske numizmatike“. Tip je naših srednjevekovnih novaca mletački, i česta upotreba latinskih pismena na srpskim novcima i ugledanje na mletačke modele navode na misao da je i Mlečana bilo među kovačima srpskog novca. Što novci kralja Vladislava liče na novce njegovog tasta Jovana Asena, Sima je Ljubić mislio da su možda prvi kovači bili iz Bugarske; međutim sličnost numizmatičkih modela može se tumačiti prostim ugledanjem i time da su to radili jedni majstori, Sasi.Srpska numizmatika počinje dakle od kralja Vladislava I. Do XV veka po srpskim zemljama nije bilo državnih kovnica, nego je kovanje novaca, verovatno po tačnim zakonskim propisima, bilo povereno zlatarima. Ti zlatari kuzničari stanovali su do vlade cara Dušana i po selima; ali im je car Dušan zabranio stanovanje van gradova, i naredbe o zlatarima skupio u tri paragrafa svog Zakonika.„Po gradovima carstva mi da stoje zlatari, i da kuju (novac) i druge potrebe“ (član 170).„Zlatara po župama i u zemlji moga carstva nigde da ne bude; samo (da ih bude) na trgovima, gde ih je postavilo carstvo mi da dinare kuju“ (član 168).„Ako li se nađe zlatar izvan gradova i trgova carstva mi u kome selu, da se to selo raseli a zlatar spali. Ako li se (pak) u gradu nađe zlatar da kuje dinare tajno, da se zlatar spali, a grad da plati globu kako kaže (zapovedi ) car“ (član 169).Ovako oštre i precizne naredbe car je izdao verovatno iz toga razloga, da bi država što bolje kontrolisala kuzničarski rad srpskih zlatara, te da bi jednom srpski novac dobio dobar glas. Velika srpska carevina trebala je imati novac koji neće ustupati ni mletačkom ni vizantiskom. Tako se može tumačiti što je car spaljivao zlatare falsifikatore srpskog novca.Kovanje novaca u Bosni je počelo nešto docnije nego li u Srbiji. Po Jirečeku u Bosni se počeo novac kovatiu početku XIV veka; 1339. godine prvi put je dopušten izvoz plemenitih metala iz Bosne. U XV veku uz rudnike mi nalazimo i državne kovnice, takozvane ceke, po italijanskom zecca. U cekama su radili gvozdenim kalupima dubrovački, mletački, kotorski i domaći zlatari, a pod nadzorom vojvode, koji je tim predelom upravljao. Ceke se spominju u Srbiji u Brskovu, Novom Brdu, Rudniku; u Bosni u Srebrenici, a Balšići su svoj novac kovali u Skadru, Draču i Ulcinju. Vj. Celestin opisuje jedan novac Đurđa II Stratimirovića kovan u Skadru. Spominje se „nova ceka gospodina despota“ (Stevana), a 1411. godine držao je pod zakup Dubrovčanin Bogiša ceku gospođe Mare i sina joj Đurđa Brankovića. Kako je to gospodin Lj. Kovačević dokazao u svojoj pristupnoj besedi za katedru Srpske Istorije na Velikoj Školi, srpskih zlatnih novaca nije bilo, i što se koji egzemplari nađu, to su moderni falsifikati. U Primorju i Zagorju kovan je samo bakren i srebrn novac, a potrebu zlatnog novca u srpskim zemljama zamenjivao je zlatan vizantiski, mletački, madžarski a docnije i turski novac. Mletačka je Republika počela kovati zlatan novac tek krajem XIII veka, a Dubrovnik gotovo nije ni kovao svoj zlatan novac. Madžarski kralj Vladislav 6. maja 1456. godine dade Dubrovčanima pravo kovanja zlatnog novca, i Dubrovčani 25. februara 1515. godine rešiše da kuju zlatan novac finoće i težine madžarskih i mletačkih dukata, ali tek 1568. i 1683. godine Dubrovčani učiniše dva uzaludna pokušaja kovanja zlatnog novca, i posle toga nisu činili nikakvih više pokušaja.Najviše je dakle bilo srebrnog novca, jer su srpski rudnici obilovali srebrom. Bakarni se novac javlja docnije i upotrebljavao se za svakidašnji sitni Pazar i potrebe. Cena je srebru rasla od XII veka neprestano sve do pronalaska Amerike; od XV veka vrednost zlata poče se penjati na štetu srebra.U srpskim zemljama kovani su:1. Groševi ili dinari. Spominje se i „Vukov dinar“. Vrednost dinara prema zlatu bila je različita. Godine 1442. Dubrovački je dukat imao 44 dinara, a 1470. – 41. Po Čibrarijevu istraživanju stvarna vrednost mletačkog dinara, koji je i našemu pravac davao, bila je u XIV veku oko 0,70 današnjih dinara.2. Polugroševi ili dubrovački i mletački mezanini. Godine 1332. u Dubrovniku računalo se kao i u Mlecima 2 mezanina u groš, a 48 u dukat.3. Maljušnici ili četvrtaci u vrednosti manje od polugroševa. Poznati su bili maljušnici despota Đurđa i hercega Hrvoja.U spomenicima se javlja perpera, što znači zlatan novac, zlaticu ili zlatnik. U Srbiji, Bosni, Dubrovniku i Mlecima perpere su bile samo računski, nominalni novac; ali u Bugarskoj perpera je bio pravi i to zlatni novac. U opštem značenju novca, ono što mi danas zovemo novac, u Srednjem Veku kod Srba javljaju se dinari ili pinjezi. I danas se u Crnoj Gori novac zove opštim imenom: dinari, pare, novci, aspre, soldi. U Nišu i Pirotu novac se zove opštim imenom pare. Bugarska je perpera vredela blizu jedan mletački dukat. U Srbiji perperi je vrednost bila 12 groševa ili dinara, a u dukat išle su 2 perpere. Godine 1359. Dubrovčani daju knezu Vojislavu Vojnoviću „4000 hiperpera što vredi 2000 florina“. Po Čibrarijevu računanju u polovini XIV veka po današnjoj vrednosti perpera je vredela 6 dinara u metalu ili oko 10 dinara u žitu. Već u XV veku vrednost je perpere odskočila. Godine 1470. u Dubrovniku u dukat je išlo: 3,4 perpere, au perperu 12 dinara.

Saturday, March 17, 2012

Numizmatika savremene Grčke

Kolevka zapadne civilizacije, koja je učinila ogroman doprinos nastanku i razvoju demokratije, umetnosti, arhitekture, i naravno novčarstva, Grčka je pala pod vlast Rima u II veku pre nove ere. Bila je deo Vizantijskog carstva sve do 1453. godine, kada je osvojila Turska. Grčka je pod vlašću Turaka održala sopstveni jezik i kulturu, a ustanak iz 1821. godine je doveo do velikog nacionalnog pokreta, koji je doveo do stvaranja grčke države 1827. godine.

Evropske sile su 1833. priznale suverenitet grčke, a za kralja je proglašen princ Oto Bavarski. Stvaranjem nove nezavisne države, vratio se i antički monetarni sistem – drahme, koje se dele na sto lepta. 1828. godine se kuju bakarni novci od 1 i 5 lepta, sa krstom iznad feniksa, simbolom ponovnog rođenja zemlje. Nedugo zatim se izrađuju i druge nominale, uključujući i one srebrne sa likom kralja Ota iz 1833. godine. Godine 1862. kralj Oto je zbačen sa prestola, a nasledio ga je Džordž, drugi sin Danskog kralja Kristijana. Kralj Džordž je vladao do 1913. godine, kada je ubijen u Solunu. Tokom svoje duge vladavine kraljevski portret je počeo da se kuje i na sitnim kovanicama. Godine 1912. se u opticaj pušta nova serija kovanog novca, uključujući i 5, 10 i 20 lepta sa rupom i prve grafičke scene – antički motivi sove i Atine. Relativno mali broj kovanica naredne decenije nosi portret vladajućeg monarha, tako da se državni udari i pobune ne odražavaju na aversu. Konstantin I je za vreme nemačke okupacije u toku prvog svetskog rata bio primoran da abdicira. Vratio se na tron, ali je ponovo proteran 1922. godine, zbog neuspešne kampanje osvajanja obale Male Azije u Turskoj. Nasledio ga je sin Džordž II, ali je ubrzo i on proteran, a Grčka je postala republika.
Republika je trajala sve do 1935. godine, kada je Džordž II ponovo došao na presto. Republikanska Grčka nije želela kraljevske simbole na kovanicama, pa su za seriju kovanog novca iz 1926. godine od 20 i 50 lepta, i 1 i 2 drahme našli inspiraciju u antičkoj Grčkoj, i to u Atini sa korintskim šlemom. I serija iz 1930. godine ima isti uzor, na kovanicama od 5, 10, i 20 drahmi gde se pojavljuju Feniks, boginja Demetra i bog mora Posejdon.
Nezadovoljstvo republikom je dovelo do plebiscita 1935. godine, kada je doneta odluka da se obnovi monarhija. Kralj Džordž II se vratio u Atinu na svoj presto, a ovaj događaj je obeležen kovanicama od 20 zlatnih i 100 srebrnih drahmi, sa likom kralja i datumom njegovog povratka, s tim što su ove kovanice puštene u opticaj 1940. godine. Zanimljivo je da je Republikanski novac ostao još dugo u opticaju, a sledeća serija kovanog novca se pojavila tek 1954. godine. Tokom drugog svetskog rata, Grčka je bila okupirana od strane nacističke Nemačke. Džordž II je otišao u egzil 1941. godine, a po treći put se vratio 1946. Naredne godine ga je nasledio njegov brat Pavle, čiji se profil pojavio na nominalama iz 1954. i 1965. godine. Interesantni je jubilarni novčići nominale 30 drahmi, izarađeni od srebra, kovani 1963. godine sa likovima pet dotadašnjih Grčkih kraljeva, kao i iz 1964. godine povodom venčanja mladog kralja Konstantina II i njegove neveste Ane-Marije. Na kasnijem redovnom novcu se nalazi njegov profil i nacionalni grb.Vojna hunta je 1967. godine preuzela vlast. Nakon neuspešnog protivudara Konstatin II je morao da pobegne u Rim. Hunta je zvanično zbacila kralja i monarhiju 1973. godine, a u međuvremenu su u opticaj puštene serije iz 1971. i 1973. godine sa profilom kralja Konstantina. Kovanja se nastavljaju serijama koje prikazuju drevne priče, uključujući sovu, feniksa, krilatog konja Pegaza. Na kovanicama od jedne i dve drahme se smenjuju portreti osoba koje podsećaju na rat za nezavisnost, Konstantin Kanaris, Jorgos Karaiskakis, a na većim nominalama se javljaju antički motivi: Demokrit, Perikle, Homer… Devedesetih godina se na novcu pojavljuju modernije istorijske ličnosti. Klasični motivi su iskorišćeni i za grčke verzije evra.

Friday, March 9, 2012

Taliri Marije Terezije

Taliri Marije Terezije su verovatno najpopularnije kovanice u svetu. Ove kovanice, prečnika 39,5-41 milimetra, debljine 2,5 milimetra, težine nešto preko 28 grama, sastava srebra čistoće 0,833 i bakra 0,166 se kuju od 1741. godine, pa sve do današnjeg dana. Carica Marija Terezija je ovu kovanicu uvela 1741. godine, i 9 talira je vredelo 1 Bečku marku. 1750. godine je izvršena monetarna reforma i 1 Bečka marka je od tog trenutka vredela 10 talira, i taj standard je prihvaćen širom nemačkog govornog područja, a kasnije formalno i Bavarskom monetarnom unijom.
Na aversu ove kovanice je tekst "M. THERESIA D. G. R. IMP. HU. BO. REG." , a na reversu "ARCHID. AVST. DUX BURG. CO. TYR." (Marija Terezija, milošću božjom Rimska carica, kraljica Mađarske i Češke, nadvojvotkinja Austrije, vojvotkinja od Burgundije, grofica od Tirola). Po obodu je njen moto "Justitia et Clementia" (Pravda i pomilovanje).
Smrću carice Marije Terezije nije prestalo i kovanje ovih srebrnjaka. Zbog ogromne popularnosti, prvenstveno u arapskim zemljama, a kasnije i u regionu Crvenog mora, ovi taliri se kuju sve do naših dana. Godina kovanja je „zamrznuta“ 1780. godine, kada je carica preminula. Pretpostavlja se da je do 2000. godine otkovano oko 389 miliona ovih talira. Taliri su se kovali u kovnicama u Birmingemu, Bombaju, Briselu, Londonu, Parizu, Utrehtu, Karlsburgu, Kremnici, Milanu, Pragu i Beču.
1935. godine Musolini je uspeo da izdejstvuje dvadesetpetogodišnju koncesiju za talire, i Italija je iskoristila to pravo i jedina kovala ovu vrstu talira sve do 1961. godine. U februaru 1962. godine, je Austriji priznato formalno pravo da ponovo kuje ovu vrstu talira, što ona čini i dan danas, prvenstveno za potrebe kolekcionara.

Saturday, March 3, 2012

Srpski srednjevekovni novac – kralj Uroš I

Kralj Uroš I bio je četvrti i najmlađi sin Stefana Prvovenčanog iz njegovog braka sa Anom Dandolo, unukom mletačkog dužda. Nakon što su njegova braća kralj Radoslav i kralj Vladislav napustili tron, kruniše se 1243. godine. Oženio se Jelenom Anžujskom, rođakom Karla I Anžujskog, kralja Sicilije i Napulja. Vodio je uglavnom miroljubivu spoljnu politiku. Kralj Uroš I je nakon neuspešnog rata protiv Ugarske 1268. godine bio zarobljen, a jedan od uslova mirovnog sporazuma je bio da svog starijeg sina Dragutina oženi ugarskom princezom Katalinom, ćerkom ugarskog kralja Stefana Petog. Dragutin je 1276. godine uz pomoć ugarskih pomoćnih četa, koje mu je poslala tašta Jelisaveta Kumanska, u to vreme regent Ugarske, napao svog oca kralja Uroša I, i nasilno preuzeo vlast. Kralj Uroš I se zamonašio, i uskoro umro.Za vreme vladavine Uroša I u Evropi je došlo do velike najezde Mongola, koji su opustošili ogromne oblasti. Posledica te Mongolske najezde je bila i doseljavanje Sasa (germanskih rudara) na teritoriju Srbije. Sasi su vrlo brzo razvili rudnik srebra Brskovo u blizini Mojkovca, a kasnije i mnoge druge. Proizvodnja, prerada i izvoz srebra će u toku celog srednjeg veka biti najjača privredna grana Srpske države. U Dubrovačkom arhivu postoji dokument iz 1281. godine kojim se potvrđuje dug izražen u brskovskim groševima nastao pre pet godina (za vreme vladavine Uroša I). To dokazuje da je kralj Uroš I kovao novac, ali na tu temu istaknuti teoretičari srpskog srednjevekovnog novca nemaju zajednički stav. Numizmatičari su ranije smatrali da svi novci sa natpisom VROVSIS REX pripadaju kralju Urošu I, ali oni u to doba nisu obraćali dovoljno pažnje na titularna imena srpskih kraljeva. Sergije Dimitrijević izdvaja dva primerka i pripisuje ih zajedničkom kovanju kraljeva Uroša I i sina mu Dragutina. Vujadin Ivanišević i Miroslav Jovanović zastupaju stav da je kralj Uroš I najverovatnije kovao novac, ali da u ovom trenutku ni jedan tip ne može sa sigurnošću da se opredeli kao njegovo kovanje.