Tuesday, January 22, 2013

Opisanije sviju dosad poznatih srpskih novaca

Doktora Janka Šafarika, objavljeno u Glasniku društva srpske slovesnosti, sveska III iz 1850. godine
Uvod
Za svaki narod važno je poznavanje svoje istorije, jer ništa toliko ne pobuđuje u čoveku uvažavanje samog sebe i svojega roda, koliko znanje da su njegovi preci bili kadri slavna dela svršiti, da su oni veliko i blagotvorno što učinili, na čemu se zasniva sadašnji blagoslov potomstva. Ovo znanje pobuđuje u ljudima narodni ponos, koji čini da se potomci diče svojim precima, da se trude njima ravnim biti, i da sve ono što je narodno, cene, vole i brane. Ovaj ponos u svojoj pravoj meri, najviše je potreban narodu za to, da bude slobodan, to jest, da bude kadar samostalno živeti, stvarati i napredovati na stazi razvitka i obrazovanja čovečanstva, zato veli mudri Dositej : „leži i ležaće u ropstvu, onaj narod koji ne zna šta je nacionalni ponos“. Prošlost je osnova sadašnjosti, a istorija je most koji prošlost sa sadašnjosti spaja. Istoriju svoju ovladati, pojasniti i poznavati i među ljudima širiti, to je dužnost svakog naroda, i osobito naroda takvog, koji je postradao, i koji posle nevolje punog iskustva, umudren k boljoj budućnosti teži. Srpski narod vrlo je srećan među narodima po tome, što ima slavnu prošlost, i što ima živu istoriju u narodu, sačuvane spomenike te slavne prošlosti, u junačkim pesmama, šta više, što ima spomenike svuda po otadžini svojoj, rasejane svete hramove, manastire i tolike druge zgrade, podignute negda od njihovih kraljeva, careva i despota, i tolike druge pismene i likovne spomenike, nesporno svedočeći o njegovoj prošlosti; ovi su svi, u savezu sa blagodetnom verom hrišćanskom, održali u Srpstvu svest, oduševljenje i ponos narodni, te je ono toliku snagu ka obnavljanju svoga života, kroz stolećne bure i nevolje, srećno do danas sačuvano. Sad valja da Srbi, pomoću nauke sve više napreduju u jasno posvedočenom i sasvim izvesnom značaju svoje istorije, a za to su već mnogo učinili Srbi dostojni besmrtnog imena: Rajić, Davidović i drugi mlađi sledivši njihov primer, no ostalo je i potomcima mnogo još posla koji se ima svršiti, da bi se mnoge tajnosti, neizvesnosti i praznine razjasnile i popunile, i da bi se ova do neke celosti zaokrugliti i dovršiti mogla. Osobito važno, upravo najvažnije je u ovom smotreno istraživati, skupljati, razjasniti sve izvore srpske istorije, starih spomenika svakog roda, rukopisnih i likovnih dela, itd, koje je, istinu ispovedajući, dosad još malo i nedovoljno činjeno. Tek onda ćemo do savršenog znanja srpske istorije doći moći, kad se svi ti zaostaci od slavnih starih vremena srpski spomenici, koliko je god moguće skupe, objasne i izdadu, kao što su: diplome vladalaca Srbije, letopisi srpski, svakog roda natpisi, žitija narodnih svetitelja, itd. A ovo je glavni zadatak našeg narodnog muzeja, a jedna od najglavnijih dužnosti i našega Društva Srpske Slovesnosti.
Ovamo spadaju i stari novci srpskih vladatelja, ovi neoborivi i neumitni svedoci prošlosti, o čijoj važnosti neka svedoči ono, što je slavni naš Srbin Miloš Svetić o ovome predmetu lepo i istinito napisao u Srpskim letopisima za 1826, deo IV na strani 191 i dalje, pre opredeljenja nekih srpskih novaca. Izlišno bi bilo, veli, u ovo blaženo vreme za nauku, važnost koja iz poznavanja starih novaca proističe, mnogim rečima dokazivati i predstavljati. Cicero piše: Istorija je svedok vremena, svet istine, vesnica drevnosti, nastavnica života i dr., a o numizmatici ili poznavanju starih novaca, može se reći: da je stub i istinita potpora i oko istorijske istine. Ona drevnosti tamu prosvetljava, narodima i vladaocima život slave povraća i obnavlja, ispred svakog lica izčezavaju misli po strasti napisane, od njih istina u istoriji pravi svoj vid i boju dobija, pred ovim dokazima sva druga obrtanja padaju i nestaju. Ovim načinom smo mi kadri bez svake pristrasnosti narod naš čestitim i proslavljenim pokazati. Valja dakle i ovoga posla živo se latiti i napredovati. Svakog je dužnost po mogućstvu trud trudom umnožavati i k ovome opštem blagu prinositi. To ište ime narodno, istorija naša potrebuje, istina nas poziva i sopstvena čast. Ko se ovima protiviti sme? Priznavajući istinu ovih reči, od više godina trudio sam se, pokraj skupljanja drugih, naročito pisanih spomenika, oko numizmatike srpske, skupljao sam i načertavao stare srpske novce (a i druge južnoslovenske) zajedno pribirao sam i sve ono što je dosad o predmetu ovom rađeno i na svet izdano, i sve to sad ovde predajem onim rodoljubivim Srbima, koji se time kao važnim izvorom i svedočanstvom Srpske istorije služiti žele, i svima ljubiteljima Srpske istorije.
O srpskim novcima, koliko je meni poznato pisali su dosad sledeći spisatelji:
Banduri Anselmus, u delu: Numismata imperatorum Romanorum a Traiano Decio ad Palaeologos Augustos, 1718., Pariz, tom II, strana 769 i 772 opisuje neke srpske novce.
Zanetti Hieronim Francisc De nummis Regum Mysiae sen Rasciae ad Venetos typos percussis,
Muratori Lud. Anton. De moneta; i
Lirutius Dissertatiae de Monetis;
Sve tri ove Dissertatio štampane su u velikom delu:
Argelati Phillipi: Collectio Dissertationum de monetis Italiae Mediolani 1750. 4-to; i to prva u delu III, strana 17; druga u delu I-om strana 92; a treća u delu II, na strani 178. Od ovih prva je najvažnija, u drugim dvema samo je po jedan srpski novac opisan.
Nani Bernadus, pisao je delo: De duobus Imperatorum Rassiae Nummis; Venetus 1750. 8-vo i Editio secunda, monetis ac documentis adhoc inedilis aucta. Ibidem 1752. 8-vo koje je za srpsku numizmatiku vrlo važno i veoma retko; u kome po Solariću na 63. strani opisani su srpski novci, ne samo srebrni, već i bakarni i zlatni, a naslikani su na dve tablice, na prvoj 17 komada zlatnih, srebrnih i bakarnih, a na drugoj tablici 3 komada novaca i 2 zlatna pečata.
Appel u svome Repertorium u drugom delu govori o srpskim novcima (godina 1798) isto tako navode se srpski novci mađarskog muzeja Sečenjskog, u delu Szechenyi Catalogus.
Rajić (Istorija Slovenskih naroda u Beču 1823. 8-vo u delu trećem, na strani 158) opisao je dva novca Despota Đurđa Brankovića, koja su tamo i naslikana.
Davidović Dim. u Zabavniku za godinu 1821. u Beču opisao je četiri tamo nacrtana stara srpska novca.
Srpski Letopisi, za godinu 1826., troškom Matice Srpske, godina II-ga deo 4., 5., 6., 7., (tu je na četiri tablice nacrtano 16 komada starih srpskih novaca, koje je na strani 191, dela sedmog opisao Miloš Svetić, i koji su nacrtani po komadima koji se nalaze u muzejima u Beču i Pešti).
Najvažnije dosad izdato delo o srpskim novcima jeste sledeće, na mađarskom jeziku pisano.
Luczenbacher Ianos, a Szerb Zsupanok Kiralyok es Czarok penzei, XXIII. reznyomattal. Budan 1843. 8-vo, to jest Lucenbaher Srpskih župana, kraljeva i careva novci. U ovoj knjizi opisani su i nacrtani novci do kosovske bitke, i to 43 komada; delo ovo ima dve mane, prvu što se retko kad kaže gde se nalaze originali opisanih novaca; drugo: što je istorijski tekst duhom pristrasnim pisan, iz koga se jasno vidi, da je spisatelju najviše stalo, dokazati neku supremaciju Mađara nad Srbima i zavisnost srpskih kraljeva od Ugarske krune, i opravdati sujetnu onu titulu, da je Srbija bila provincija iste krune; gde upravo ovi novci jasno o protivnome svedoče, jer bi se to moralo na njima poznati, kao što se na primer na Kotorskijem poznati daje. Verovatno je da se Lucenbaher poslužio rukopisom profesora Veserle o srpskim novcima, za koga su neki mladi Srbi o ovom predmetu radili, crtali i pisali; i kojega važno rukopisno delo nedovršeno zajedno sa zbirkom njegovom novaca i sa 166 u bakru rezanih tablica sad se u Narodnome muzeju u Pešti čuva.
Naročitu pažnju i pohvalu zaslužuju oni članci, koje je o starim srpskim novcima napisao Alek. Stoičković, i koji su štampani u Srpskom narodnom listu, (koji je izlazio sa Pavlovićevim novinama) za godinu 1843. u časopisu 42, dana 22. oktobra gde je valjana recenzija dela Lucenbaherovog; iste 1843. godine, broj 49, dana 9. decembra, i godine 1844. u broju 24 0d 15. juna – oni su vrlo poučni za svakog ljubitelja srpske starine.
Premda se pravedno reći može da je veliki deo srpskih novaca još nepoznat, tako da se još neprestano nalaze novi komadi, naročito u staroj Srbiji, Hercegovini, Albaniji itd, opet navodimo ovde za one koja stvar ova zanima, gde se danas najviše srpskih starih novaca nalazi i čuva. Prvo mesto zaslužuje Muzej pri Ministrarstvu prosvete u Beogradu, gde ima do 50 raznih novaca srpskih, ima ih nekoliko u zbirci Beogradskog čitališta, ali mnogi se nalaze još u rukama privatnih lica u Beogradu, no smemo se nadati da će ovi u Muzej položeni biti, naročito kad se ovaj bolje ustroji i štedrije snabde. U Zagrebu, u narodnom Muzeju ima 17 komada jugoslovenskih novaca (među kojima su 12 srpski, 3 komada bugarska i 2 bosanska) kupljenih u Beču za skupe novce; i opet 15 komada srpskih novaca kupljenih 1850. godine od Stefana Ilića Verkovića, Bošnjaka.
U Bečkom carskom Minckabinetu ima takođe neki deo srpskih novaca (Davidović navodi 16 komada), a isto tako u Peštanskom narodnom Muzeju, u kom se osim zbirke Sečenjieve, sad već i oni nalaze, koji su od pre u znatnoj zbirci gospodina Nikole Jankovića Vadaškog bili. Mislim da je i u Biblioteku Univerzizeta Peštanskog ušlo nešto srpskih novaca sa zbirkom profesora Veserle. Neki deo srpskih novaca odnešen je od učenih putnika ruskih i u Rusiju, u zbirke Petrogradske i Moskovske. Od privatnih lica imaju lepe i dosad još neizdate na svet novce jugoslovenske gospoda I Jukić redovnik franciskanski i kapelnik u Vrcaru u Bosni, i gore pomenuti Stefan Ilić Verković. Čuo sam da i u Trstu ima srpskih novaca u tamošnjem Muzeju, i kod gospode doktora Kumano, i Bonačića trgovca; vredno bi bilo da nam kakav tamošnji rodoljubac i ove nacrtane pošalje.
Što se tiče opredeljivanja starih srpskih novaca; ja sam pri mnogima po mome uverenju odstupio od mišljenja svih drugih spisatelja, pripisujući često novac drugome kralju, nego što su ga pre mene pripisivali spisatelji; pri čemu sam se najviše upravljati morao po sličnosti njihovoj sa novcima njihovih suseda „jer se novci novcima najbolje izjašnjavaju“ veli gospodin Miloš Svetić u Letopisima za 1826. Pri nekim novcima, premda sam sumnjao, držao sam se drugih spisatelja; drugima posle mene, a može biti i meni docnije dok još više novaca vidim, ostaje popraviti ono, u čemu sam pogrešio.
Čudno je, da pokraj svega toga što sam znatan deo ovih novaca do sad u rukama imao, nisam nikako zlatan srpski novac videti mogao, a i bakarni sam samo jedan video, svi su ostali bez razlike srebrni.
 Nadam se da će svi rodoljubivi Srbi ne malu radost imati, kad vide tolike razne novce svojih slavnih predaka, koji jasno svedoče o njihovoj slavnoj prošlosti; no zajedno se uzdam da će se ova radost njihova skorim umnožiti, kad mnoge one srpske novce ovako nacrtane i na svet izdate uvide, koji do sad sasvim nepoznati, pojavljuju se i nalaze se još svaki dan, tako da ću i već na godinu, ako Bog da, moći opet nekoliko tablica njihovim slikama napuniti, i uz ovaj naš Glasnik izdati.
Pod naslovom tablica stavio sam verni snimak velikog pečata, kojim se besmrtni Karađorđe služio, i koji je uzet sa pečata na pismu datom u Smederevu 2. jula 1806. godine.
U Beogradu, dana 15. jula 1850. godine
Dr Janko Šafarik
Karađorđev pečat

No comments:

Post a Comment